Vse ljubitelje ustašev bi povabil v Jasenovac, naj poiščejo !!!Slovence!!! ki so jih tam poklali. Veliko so jih izselili na Hrvaško po naznanitvi domobrancev Nemcem, to so bili tisti zavedni, domoljubni domobranci, ki so branili Slovenijo pred komunisti. Če bi rad kdo še gradivo, preden gre v Jasenovac, se lahko dobimo, da mu dam vso korespondenco in dokumentacijo mojega pokojnega dedka, ki ga nismo mogli nikoli pokopati. In potem se nekateri čudijo, da je šlo po vojni nekaj ljudi v jame. Jebat ga. Tut Francozov bi šlo v jame več, če jih ne bi zavezniki nazaj držali.
Ne utrujaj in ne mešaj domobrance v to zgodbo! Vse strani so klale, tako kot v 90. 20 let so Srbi zatirali Hrvate, potem je grozovito vsekalo nazaj, seveda fasali so nič krivega ljudje, ne pa politiki, kateri so sovraštvo začeli. Žal mi je za tvojega dedka, me pa zanima zakaj so ga sploh izgnali?
Tudi to je zgodovina!
Jedan od doajena povjesnika posveæenih radu na suvremenoj hrvatskoj povijesti je i akademik Dušan Bilandžiæ.
Njegovo do sada najbolje djelo, "Hrvatska moderna povijest", recenzirano na http://www.hercegbosna.org/ostalo/recenzije.html, izvrstan je prikaz posljednjih stoljeæa i pol u povijesti hrvatskoga naroda. Uz ovaj isječak, koji prikazuje 2. svjetski rat u Jugoslaviji s naglaskom na Hrvatsku i hrvatski narod u cjelini, moramo napomenuti da smo na neki način «zgriješili» spram autora: zbog želje da damo što sažetiji prikaz glavnih silnica u 2. svj. ratu na području bivše Jugoslavije, izostavili smo mnoge Bilandžiæeve analize koje daju cjelovitiju sliku- ponajveæma o odnosima među velesilama, kao i o sukobima unutar NDH (odnos HSS-a i ustaša, HSS-a i komunista, puč Lorkoviæ-Vokiæ). Tako se dobiva naizgled «partizanocentrična» slika toga odsječka povijesti, za što pisac, uza svu svoju partizansku prošlost, ne snosi nikakovu krivnju. No, buduæi da smo bili prisiljeni sažeti cijeli prijegled razdoblja od 1941 do 1945 tako da navedemo sve glavne činitelje i pokazatelje, a da pri tomu tekst ipak ostane čitak i dostupan- morali smo izrezati samo najbitnije dijelove. I, za konac, dvije pripomene:
Bilandžiæ je na koncu svoga prikaza dao i procjene žrtava rata, uglavnom temeljene na istraživanjima Kočoviæa i Žerjaviæa. Iako se sve više javljaju glasovi koji problematiziraju Žerjaviæeve i Kočoviæeve obradbe žrtvoslovlja (npr., tekstovi na poveznicama kao što je http://www.croatianhistory.net/etf/bul.html.
posve je druge naravi auktorova ocjena da su za Bleiburški pokolj krivi u najveæoj mjeri Paveliæ i vladajuæe strukture NDH (istina, naveo je da su glavni neposredni krivci jugopartizanski krvnici, te britansko vojno vrhovništvo kao sukrivci). Koliko god Paveliæ teško može izbjeæi osudu kao ratni zločinac (a i ponižavajuæe bijednu ocjenu kao kvislinški kratkovidni političar), svakomu je razumnomu očito da je glavni krivac za Bleiburške masakre, kao i marševe smrti koji su uslijedili nakon toga, vrhovni partizanski zapovjednik Josip Broz Tito- kojega Bilandžiæ u kontekstu teme uopæe nije ni spomenuo. Doduše, iz samoga teksta nije posve jasno radi li se o Bilandžiæevoj poznatoj fiksaciji na «lik i djelo» Josipa Broza Tita, ili samo o prenesenoj ocjeni hrvatskoga emigrantskoga pisca Vinka Nikoliæa. Bilo kako bilo, ta je prosudba (Bilandžiæeva ili Nikoliæeva) potpuno pogrješna i promašena.
Slom Jugoslavije - stvaranje Nezavisne Države Hrvatske (NDH)
Osiguravši "leđa" paktom s SSSR-om, nacistička Njemačka je nakon osvajanja Poljske u rujnu 1939, sa svojim glavnim snagama u proljeæe 1940. okupirala Dansku, Norvešku, Belgiju, Nizozemsku i Luksemburg; 22. lipnja 1940. kapitulirala je i Francuska, nekada najmoænija europska velesila. Italija je u proljeæe 1940. okupirala Albaniju, a u jesen 1940. izvela agresiju na Grčku. Trojnom paktu Njemačka-Italija-Japan priključile su se Španjolska, Mađarska, Rumunjska i Slovačka, a 2. ožujka 1941. i Bugarska. U Europi, osim Rusije i Britanije, još su izvan rata i članstva u Trojnom paktu bile samo Švicarska, Švedska i Jugoslavija.
Nakon što je u proljeæe 1940. ovladala gotovo cijelom kontinentalnom Europom, osim SSSR-a, Njemačka je u ljeto i jesen te godine izgubila zračnu bitku nad Engleskom kao uvod i pripremu za invaziju kopnene vojske na britanske otoke. Njemačko zrakoplovstvo nije uspjelo slomiti britansku zračnu obranu i zato je Hitler morao odustati od invazije.
Držeæi se klasične njemačke vojne doktrine da nikada ne ratuje istodobno na dva ratišta, Hitler je, smatrajuæi da vlada Zapadom, odlučio u prosincu 1940. da na proljeæe 1941. izvede agresiju na SSSR, da ga slomi i da u višestoljetnom miru naseljava Nijemce u Ukrajinu i Rusiju gdje æe im Istočni Slaveni biti robovi.
I dok su se njemačke milijunske armije koncentrirale prema Istoku, Hitler je izvršio pritisak na Jugoslaviju da pristupi Trojnom paktu, kako se ne bi angažirao na Balkanu, jer mu je bio potreban svaki vojnik za rat protiv Rusije.
Odluka Njemačke za rat protiv Rusije bio je bezumni čin u kojemu se vojna, intelektualna, politička i duhovna elita te velike europske nacije pokazala inferiornom.
Ne samo da su morali znati da nema te armije u svijetu koja može svladati trostruko brojniji narod na čijemu nepreglednom prostranstvu svaka strana vojska mora s vremenom nestati, veæ ni Britanija nije pokorena, a moralo se računati i na SAD jer je predsjednik Roosevelt veæ pripremao svoju zemlju za angažiranje u ratu. Veliku njemačku naciju napustio je normalan politički um i ona se, umjesto da stane s osvajanjem, odlučila na smrtonosnu ratnu avanturu s Rusijom.
Ali, vratimo se Jugoslaviji!
Dilema vlade Cvetkoviæ-Maček nije bila laka. S jedne je strane bila svjesna da je razumnije prihvatiti Hitlerovu ponudu i pristupiti Trojnom paktu jer se, u slučaju napada, Jugoslavija ne može obraniti, ali je s druge strane morala uzeti u obzir da æe taj čin osuditi zapadni saveznici, a da æe možda antinjemački duh u Srbiji eksplodirati i iæi protiv vlade. Znajuæi da ni od Zapada ni od Rusije nema pomoæi, knez Pavle uz snažnu argumentaciju Vladka Mačeka i slovenskih političara odlučio je da Jugoslavija pristupi Trojnom paktu. Još su dva razloga bila presudna za taj čin. Hitler je, naime, pristao da jedino Jugoslavija u tom paktu ima privilegij ostati izvan rata i da po tome praktično ima status neutralne države. Hitler je na to pristao samo da ne zaglibi na Balkanu. Osim toga knez i Maček imali su informacije da æe Hitler napasti SSSR i da æe zato u njegovoj završnici Jugoslavija, u određenom času, moæi prijeæi na stranu zapadnih saveznika. I konačno, nakon dramatičnih dana i besanih noæi, jugoslavenska vlada je 25. ožujka 1941. potpisala Trojni pakt. Hitler je bio zadovoljan, Jugoslavija je izbjegla njegov osvajački udar a, što je najvažnije, ponadala se da æe cijeli II. svjetski rat preživjeti bez i jedne žrtve.
Mirotvornu politiku vlade Cvetkoviæ-Maček nisu mogle prihvatiti velikosrpske snage, ali ne samo zbog njihove vanjske veæ i zbog unutarnje politike, točnije, zbog stvaranja Banovine Hrvatske. Akteri programa "Srbi na okup" tražili su povod da dignu mase protiv vlade i da ne samo spriječe daljnji proces federalizacije Jugoslavije veæ da sve vrate na staro stanje. Kada su 26/27. ožujka 1941. oficiri izvršili puč i doveli generala Simoviæa na čelo vlade, u Beogradu su se dogodile masovne demonstracije pod parolama "Bolje rat nego pakt", "Bolje grob nego rob". Istoga dana Hitler je odlučio da neæe čekati što æe jugoslavenska vlada dalje činiti, veæ je naredio da se odmah krene u osvajanje Jugoslavije i da se ta država razbije. U iduæih 15 dana nakon vojnoga puča, događala se drama u kojoj su akteri bili Hitler, Mussolini, beogradski vladajuæi krugovi i KPJ, a s hrvatske strane Vladko Maček, Slavko Kvaternik i Ante Paveliæ.
Sumrak uma beogradskih vladajuæih krugova pokazuje činjenica da je vlada za četiri dana donijela tri potpuno različite sudbonosne odluke: najprije je 25. ožujka potpisala Trojni pakt, što je u danim okolnostima bio razuman čin; zatim je generalska vlada 27. ožujka pučem de facto otkazala taj pakt, što se može opravdati, a onda opet nakon dva dana izjavila lojalnost potpisanom paktu u nadi da æe izbjeæi rat. Da bi u zamišljenim pregovorima s Hitlerom mogli nastupati s kakvim-takvim uvažavanjem, generalska Simoviæeva vlada inzistirala je da u njoj i dalje ostanu slovenski i hrvatski ministri, posebno Vladko Maček, kako bi se stekao dojam da je Jugoslavija jedinstvena.
Prozapadno orijentiran, Maček je prihvatio da se on i Hrvati vrate u generalsku vladu uz uvjet da ona s jedne strane jamči i ojača status Banovine Hrvatske, a s druge strane, da bi spasio narod od rata, tražio je da Jugoslavija ostane u Trojnom paktu. Oba uvjeta Simoviæ je prihvatio. Ostalo je da i Hitler pristane na mirnu soluciju. Ali on o tome nije htio ni čuti.
U događajima oko potpisivanja Trojnoga pakta, vojnoga puča i napada Njemačke na Jugoslaviju, KPJ se držala direktiva Kominterne (Kl) koja je nakon pakta Hitler-Staljin zatražila da se odustane od stvaranja antifašističke Narodne fronte, jer se radi o svjetskom ratu dvaju imperijalističkih blokova koji æe se međusobno iskrvariti i time otvoriti vrata proleterskim revolucijama. Na toj viziji KPJ je još na V. zemaljskoj konferenciji 19-23. listopada 1940. utvrdila da "engleski i franucuski imperijalisti" ratom brane "svoje kolonijalno carstvo i hegemoniju", a "njemački i talijanski imperijalisti ... da zavladaju kolonijama i da porobe nezavisne narode i steknu hegemoniju u Europi i ostalom svijetu". U duhu takve politike KPJ je bila protiv pakta, ali i protiv toga da Jugoslavija stane na stranu Zapada. KPJ je tijekom 1940. i 1941. djelovala i na potkopavanju mjera obrane i na demoralizaciji jugoslavenske vojske, kako bi u pogodnom trenutku lakše preuzela vlast. U beogradskim demonstracijama 1941. KPJ je izbacila parole oslonca na SSSR i stvaranje narodne vlade.
U sklopu plana razbijanja Jugoslavije Hitler je odlučio da se stvori država Hrvatska pa je odmah, bez znanja Italije, uputio ekipu svojih diplomata Mačeku da on stupi na čelo hrvatske države. Hitlerovi delegati Walter Malletke i Edmund Veesenmaver iz Berlina su stigli u Zagreb i zajedno s njemačkim konzulom u Zagrebu, Alfredom Feundtom, obasuli Mačeka svim moguæim argumentima uvjeravajuæi ga, sve do 3. travnja 1941, u propast Jugoslavije i velikodušnost Njemačke koja æe poštovati novu hrvatsku državu kojoj æe na čelu biti legitimni vođa hrvatskoga naroda. Međutim, Maček je Hitlerove delegate uvjeravao da je i za Njemačku, i za Jugoslaviju, i za mir bolja solucija ako obje strane ostanu pri Trojnomu paktu od 25- ožujka. Odbivši njemačku ponudu, Vladko Maček je 4. travnja otputovao u Beograd i preuzeo položaj potpredsjednika vlade u nadi da æe se Pakt održati.
Mussolini je, dva dana nakon puča, 29. ožujka 1941, prvi put nakon dvanaestogodišnjeg boravka u Italiji, pozvao Paveliæa i obeæao mu da æe u neovisnoj Hrvatskoj ustaše dobiti vlast uz uvjet da se veæi dio Dalmacije ustupi Italiji, što je Paveliæ prihvatio. Nakon što je Maček odbio preuzeti državu, njemačka delegacija je također stupila u vezu s ustašama u ime kojih je S. Kvaternik prihvatio ulogu proglašenja samostalne države Hrvatske, kojoj æe na čelu biti poglavnik Ante Paveliæ.
Njemačka armija, potpomognuta armijama Italije, Bugarske i Mađarske, upala je 6. travnja 1941. u Jugoslaviju čija je vojska bez i jedne bitke kapitulirala. Karakteristično je da ni čisto srpske armije nisu pružile otpor.
Slavko Kvaternik je 10. travnja 1941, kada su njemačke postrojbe ušle u Zagreb, izdao proglas kojim je javnosti obznanio da voljom Njemačke i požrtvovnošæu poglavnika Paveliæa i ustaškog pokreta uskrsava Nezavisna Država Hrvatska (NDH).
Istoga dana na molbu Nijemaca i Kvaternika Maček je uputio poruku narodu "da se novoj vlasti pokorava ... i da iskreno surađuju s novom narodnom vladom". Nema sumnje da je kao čovjek mira, svjestan da drugog izlaza nema, a da bi se izbjegla avantura podjela i sukoba sa zastrašujuæim silama, Maček odlučio da valja čuvati ljudske živote i čekati da se najstrašniji rat u Europi završi, uvjeren u pobjedu zapadnih demokratskih zemalja.
Sutradan po proglašenju NDH, Paveliæ je još jedanput, na drugom sastanku s Mussolinijem u Veneciji, pristao Italiji ustupiti dalmatinske gradove koji nose povijesni talijansko-mletački pečat. Tek nakon toga on je s oko 200 ustaša, 15. travnja oko 4 sata ujutro, ušao u Zagreb i veæ sutradan imenovao prvu vladu NDH.
Sam čin proglašenja NDH, u koju je uvrštena i BiH, izazvao je euforično oduševljenje veæine hrvatskoga naroda. Oko nove vlasti okupili su se ljudi iz različitih društvenih slojeva, spremni da grade svoju nacionalnu državu, uskrslu nakon osam stoljeæa. Međutim, na plimi tog oduševljenja ustaše su od prvoga dana forsirano uspostavljali društveni sustav po uzoru na režime nacističke Njemačke i fašističke Italije. Takva politika je mnoge rodoljube postavila u najtežu dilemu: kako biti lojalan ideji nacionalne države kada ona svojim profašističkim režimom i uklapanjem u novi Hitlerov poredak dovodi u pitanje njezinu buduænost.
Proklamacija nacionalne države prihvaæena je optimistički, a u pojedinim krugovima i euforično. Ta je euforičnost potencirana i činjenicom da je nacionalna država došla bez ljudskih žrtava, zahvaljujuæi izbjegnutom ratu Jugoslavije sa silama osovine. Zavladalo je i uvjerenje da æe Hrvatska odmah ostvariti golemu gospodarsku i kulturnu prednost vezivanjem s Velikom Njemačkom, koja je postavila temelje za tisuægodišnji "novi europski poredak", kojemu se tada pripisivala superiornost nad dekadentnim zapadnim kapitalizmom i bezbožnim komunizmom. Glorificirali su se mladi "nacifašistički režimi" koji su odnijeli povijesnu pobjedu nad trulom zapadnom parlamentarnom demokracijom, u kojoj vlada plutokracija.
Međutim, s prvim danima euforičnog slavlja započela je i kalvarija NDH. Prvi čin na njezinu tragičnom putu bili su tzv. Rimski ugovori od 18. svibnja 1941. kojima je Ante Paveliæ ustupio Italiji veæi dio Dalmacije sa Sušakom, Šibenikom, Trogirom i Splitom, tako da je Hrvatskoj pripala nepristupačna podvelebitska obala, dio od Omiša do Cavtata s dvije male luke - Ploče i Gruž, zatim otoci Brač i Hvar te poluotok Pelješac. Suvišno je reæi koliko je bolno u srcima ljudi primljena izdaja Dalmacije.
Mađarska je kao saveznica NDH bez pitanja Zagreba 10. srpnja 1941. anektirala Međimurje.
NDH je dobila diplomatsko priznanje samo od nacifašističkih država: 15. travnja 1941. od Njemačke i Italije, a zatim odmah redom od Mađarske, Bugarske, Slovačke, Rumunjske, Danske, Finske, Španjolske, Japana, nacionalističke Kine i Mandžurije. Pokušaji da se dobije priznanje i od Vatikana nisu nikada uspjeli.
NDH je ušla u Trojni i Antikominternski pakt. Kao članica tih paktova NDH se 1941. uključila u rat protiv SSSR-a, a potkraj iste godine navijestila i rat SAD-u. Tako je A. Paveliæ u Drugome svjetskom ratu vezao sudbinu NDH sa sudbinom nacifašističkog bloka.
Režim NDH ustrojen po nacifašističkom modelu odmah je počeo djelovati. Nije bilo ni dana bezvlašæa jer su se sve institucije Mačekove Banovine Hrvatske stavile na raspoloženje Paveliæu. Paveliæ je odmah imenovao vladu, župane, čelnike kotareva i opæina - sve bez ikakve procedure jer država nije imala ni ustav ni sabor, tako da je poglavnik djelovao kao samoizabrani diktator zemlje i države.
Mehanizam upravljanja imao je dva stupa: državni, u kojemu nije bilo klasične podjele na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast jer je sve bilo u rukama šefa države, i stranački u obliku ustaške organizacije od vrha države do posljednje instance.
Politička se vlast izgradila na vertikali poglavnik - vlada - župani - kotarevi - opæine; bila je diktatorska jer je djelovala bez ustavno-pravnog ograničenja.
Vertikalnu organizaciju rukovodstva ustaškoga pokreta činili su glavni ustaški stan (GUS) na čelu s Paveliæem i njegovim "doglavnicima", koji nisu birani veæ ih je Poglavnik imenovao, i to je tijelo bilo vrhovni organ; njemu su bili podložni ustaški stožeri za županije, ustaški logori za kotareve i ustaški tabori za opæine. Taj mehanizam nije bio ni stranka ni pokret, jer je funkcionirao na apsolutnoj hijerarhijskoj podčinjenosti, a njegovi čelnici nisu birani veæ imenovani. Ustaška je organizacija u praksi dominirala državnim institucijama, a imala je i svoje vojne postrojbe ("Ustaška vojnica", dok je redovna vojska bila "Domobranstvo").
NDH je dakle bila tipična jednostranačka diktatorska država pod neformalnom vlašæu Njemačke i Italije. Njezin je suverenitet bio niži od onoga koji je Hrvatska imala u Habsburškoj Monarhiji, a njezini društveni odnosi na nižoj civilizacijskoj razini do one koju je dostigla do 1918. godine.
Ograničenost suvereniteta NDH ogleda se i u činjenici da ona nije smjela imati ratnu mornaricu, a domobranstvo je u početku bilo ograničeno na 16.000 vojnika. Njezin teritorij podijeljen je na interesno područje Italije i Njemačke, i to crtom Samobor-Glina-Dvor-Jajce-Bugojno-Goražde. Sjeverno od te crte prevlast je imala Njemačka, a južno Italija. Talijansko je područje bilo podijeljeno na tri zone: prva, ona koja je bila anektirana u talijansku državu, druga tzv. demilitarizirana zona s talijanskom vojskom do crte Ogulin-Slunj-Udbina-Kupres-Mostar-Nevesinje i treæa do demarkacijske crte s Njemačkom. Ta je podjela na zone važna zato što æe Italija do kapitulacije u jesen 1943. imati jaču vlast i moæ od one NDH.
Najtragičnija strana režima NDH jest njegova rasna politika. Pod udar te politike došli su Židovi, Cigani i Srbi. NDH je donijela propise o rasnoj pripadnosti, o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskoga naroda po uzoru na Hitlerove nacističke zakone. Najprije je započela likvidacija Židova.
Dvanaest dana nakon osnivanja NDH, ministar A. Artukoviæ izjavio je da æe vlada "uskoro riješiti židovsko pitanje na isti način kao što ga je riješila njemačka vlada". Nekoliko dana nakon toga Ante Paveliæ je njemačkim novinama izjavio da æe se "židovsko pitanje radikalno riješiti prema rasnim ... gledištima". O tempu likvidacije Židova Ante Paveliæ je sredinom prosinca 1941. iznio podatak da je koncem 1941. od oko 35.000 Židova još ostalo 12.000.
Najveæi dio Roma pobijen je 1941-1942. u Jasenovcu tako da je ta etnička zajednica gotovo nestala.
Ustaška je vlada odmah pozvala Srbe da se iz Hrvatske i BiH sele u Srbiju. Tako npr. Mile Budak na zboru u Brodu kaže da je domovina Srba u Srbiji, a ministar Žaniæ na zboru u Novoj Gradiški: "Ova država ... mora biti hrvatska... i zato oni koji su došli ovamo ti treba da odu..." Nakana je ustaške vlade bila da se dio Srba iseli, dio asimilira, a dio likvidira. Za prva tri mjeseca iselilo se u Srbiju od 140.000 do 180.000 Srba, a zatim su pobune, ustanci, rat prekinuli proces iseljavanja.
Što se tiče odnosa prema vlastitom narodu, dovoljno je reæi da se kažnjavala svaka nelojalnost. Za slušanje stranog radija mogla se dobiti robija. Najbolji indikator nepoštivanja volje i raspoloženja veæine hrvatskoga naroda jest upuæivanje njegova vođe Vladka Mačeka u logor Jasenovac veæ u listopadu 1941. godine.
Ustaški režim je prakticirao razne vrste manipuliranja narodom. U početku su građani masovno podržavali NDH ne gledajuæi pod kojim okolnostima se ona stvara, ne gledajuæi koji i kakvi ljudi preuzimaju vlast, pa čak i ne obziruæi se kakvu æe buduænost imati ta država. Taj hrvatski fenomen ne razlikuje se od sličnih fenomena drugih naroda u času stvaranja nacionalne države. Ljudi su bili strpljivi i nadali se da æe se režim demokratizirati. Međutim, odmah je počeo proces kvarenja režima. Čim je stvoren, mnogi su potrčali u njegove institucije da bi se okoristili. Neki su iskupljivali "grijeh" služenja prijašnjem režimu, drugi su uskočili na unosne položaje, treæi su vidjeli šansu bogaæenja tuđom imovinom itd. I sam je režim privlačio one koji su bili skloni slušati i služiti. Zato nije čudno što se za takve odmah našlo ime "nastaša".
*************************************************************
U ljeto 1941. jugoslavenski su komunisti krenuli u rat s koncepcijom da mnoštvom lokalnih ustanaka zapale sveopæi rat protiv okupatora i domaæih režima pod njegovom kontrolom, što je, naravno, značilo i protiv NDH, jedine države stvorene u raspadu Kraljevine Jugoslavije.
U svjetlu teorije ratne vještine izbor momenta za početak oružane borbe bio je čista avantura, jer su tada Njemačka i njezini saveznici bili na vrhuncu vojne moæi: sve napadnute europske države kapitulirale su, britanska je armija izbačena s kontinenta, a Crvena je armija gotovo bila u raspadu. Uostalom, nigdje u Europi nije bilo oružanih ustanaka, sve do završnih operacija, kada æe se oni podizati samo nekoliko dana ili tjedana, a rijetko mjeseci uoči prodora savezničkih armija (Francuska, Slovačka, Varšava itd.), tako da su takvi ustanci bili gotovo u vatrenoj vezi s nastupajuæim savezničkim armijama. Ustanak u tom trenutku podložan je moralnoj kritici. Naime, nehumano je bilo za rat nepripremljene i slabo naoružane ljude baciti u ratni vihor s potpuno neizvjesnom sudbinom.
Zašto je KPJ započela oružane ustanke u vrijeme kada za njih nije bio trenutak?
Odluka o oružanom ustanku izvirala je barem iz tri glavna elementa:
1.kao odana i disciplinirana članica KI, koja je SSSR po svojim internacionalističkim kriterijima smatrala i svojom domovinom, KPJ je na poziv Staljina odmah započela s oružanim ustancima;
2.KPJ je na osnovi svoga vlastitog mita o SSSR-u i Crvenoj armiji bila uvjerena da æe ona od prvoga dana rata prenijeti ratne operacije na teritorij pod njemačkom kontrolom i da æe za nekoliko mjeseci slomiti Wehrmacht;5 takva je vjera u brzi spektakularni slom Njemačke aktivirala komuniste da ne propuste prigodu za zauzimanje vlasti prije nego što bi to mogle učiniti neke druge snage;
3.idelogija KI uspjela je uvjeriti komuniste da II. svjetski rat stvara uvjete za nastavak svjetske proleterske revolucije, koja je samo privremeno zastala nakon Oktobarske revolucije 1917. godine.
Ukratko, ideologija i politika međunarodnoga komunističkog pokreta zasnivala se na Lenjinovoj viziji umiruæega kapitalizma i rađanja epohe komunizma kao svjetskoga dominantnog sustava. Iz takve je vizije proistekla avanturistička odluka o dizanju ustanka. Međutim, narod niti je imao komunističku viziju niti ga je bilo lako pokrenuti u borbu. Ali, komunistima æe okupacijski režim najviše pomoæi da se mnogi odazovu pozivu KPJ za borbu.
Tijekom ljeta i jeseni 1941. masovni je ustanak uspio samo u zapadnoj Srbiji i Crnoj Gori i u pretežno srpskim selima BiH i Hrvatske gdje su ustanike vodili i komunisti i četničke vode. Računa se da je u 1941. godini ukupno podoružjem bilo oko 60-70 tisuæa boraca, koji su nadzirali oko jedne treæine teritorija Jugoslavije.
I KPH koja je bila najveæa organizacija u sastavu KPJ - oko 4.500 članova od ukupno oko 12.000 - pokušavala je pokrenuti oružane borbe, ali je uspjela pretežno u srpskim selima Banovine, Korduna, Like i Slavonije, te u Dalmaciji, Hrvatskom primorju i Gorskom kotaru a naročito u mjestima koja su se našla pod talijanskom okupacijom. Na čelu NOB-a u Hrvatskoj bili su Rade Končar, Andrija Hebrang, Vlado Popoviæ, Vladimir Bakariæ i Ivan Rukavina.
U Sisku je 22. lipnja 1941. formiran, prvi u Europi, partizanski odred sastavljen od 39 boraca Hrvata. Istoga je dana počeo s borbenim akcijama i za mjesec dana narastao na oko 60 partizana.
Najveæi je poraz u prvim danima KPH pretrpjela 13. srpnja 1941. kada je od 80 zatvorenika na bijegu iz logora Kerestinec poginulo i ustrijeljeno 68, pretežno intelektualaca medu kojima Ognjen Prica, Otokar Keršovani, Božidar Adžija, August Cesarec i drugi.
Drugi težak partizanski poraz dogodio se u ljeto 1941. kada je oko 500 partizana Splitskog, Solinskog, Kaštelansko-trogirskog i Sinjskog odreda krenulo na područje Kninske krajine da razbije četničku organizaciju i odvoji srpske seljake od velikosrpskog utjecaja. Veæi dio tih odreda, slabo vodenih, razbile su talijanske postrojbe. Unatoč tim porazima, održala se i učvrstila mreža partijske i vojne strukture, i do kraja 1941. u partizane je došlo oko 7.000 boraca na područjima s pretežno srpskim stanovništvom.
Zanesen vrlo uspješnim početkom ustanka i vjerom u ofenzivu Crvene armije. Tito je u kolovozu 1941. odlučio da se odmah formira neka vrsta privremene revolucionarne vlade. KPH je u tu vladu predložila književnika Pavleka Miškinu i R. Pribiæeviæa, čelnika SDS-a. Bila je to preuranjena ideja i od nje se odustalo.
U rujnu iste godine CK KPJ odlučio je da se vojna struktura NOB-a izgradi na nacionalnom načelu, s glavnim stožerima za svaku od zemalja Jugoslavije. Na čelo Glavnoga stožera imenovan je Ivan Rukavina kao glavni zapovjednik i Vladimir Bakariæ u svojstvu političkog komesara.
Prvih šest mjeseci rata između partizana i NDH bilo je presudno. Jer, ako se jedna pobuna nije mogla ugušiti na samome početku, kasnije æe biti mnogo teže. Mnoge su okolnosti uvjetovale takav razvoj rata. Ustaški režim nije očekivao pobune iako je morao znati da æe progonjeni Srbi uzeti puške u ruke. Masa hrvatskoga naroda je u jesen 1941. ušla u proces podjela. Dio naroda stajao je uz NDH, bez obzira kakav je njezin režim i bez obzira na njezinu buduænost. Najveæi je dio naroda bio uz HSS čekajuæi da se konfuzna situacija razbistri, prije svega da procijeni je li partizanski pokret prosrpski, pa možda i pročetnički ili radikalno komunistički. Čekalo se i na daljnji razvoj rata između sila Trojnog pakta i velike antifašističke koalicije.
Za uspjeh NOB-a, poglavito u njegovoj prvoj fazi, odlučujuæe je bilo opredjeljenje Srba, koji su se našli između platforme KPH i četničkoga plana stvaranja Velike Srbije.
U ljetnim danima 1941. kada je izbila pobuna srpskog stanovništva na teritoriju NDH, odmah je započela žestoka politička borba između KP i srpskih glavara za pridobivanje masa za suprotne političke programe i ciljeve. Na početku pobune borbe su vodene zajedno, ali je brzo počela diferencijacija. Četnički centar za Hrvatsku osnovan je veæ u svibnju 1941, i to u Splitu, jer su Talijani tolerirali četničku borbu protiv NDH. U Splitu su se u svibnju 1941. okupili prvaci srpskih građanskih stranaka, oficiri jugoslavenske vojske, pravoslavni sveæenici, bogatiji Srbi i tamo osnovali Srpski nacionalni pokret. Iz Splita su srpske vođe odlazile u Kninsku krajinu, u Liku i u zapadnu Bosnu i na tim područjima veæ u ljeto 1941. formirali borbene četničke jedinice. Oni su pisali peticije Mussoliniju tražeæi da osim Dalmacije anektira još i Liku, Kordun, Baniju pa i BiH. Veæ krajem ljeta splitski četnički centar povezao se s Dražom Mihailoviæem u Srbiji i stavio se pod njegovo zapovjedništvo.
Krajem listopada osnovana su u okolini Knina dva četnička puka i nekoliko odreda, zatim početkom 1942. i četnička Dinarska divizija. Tada je distribuiran programski dokument četničkoga pokreta pod imenom "Elaborat Dinarske divizije", u kojem stoji da je ta divizija osnova i uporište za širenje četničkoga pokreta u sjevernoj Dalmaciji, Lici i dijelovima BiH. Autori četničkoga programa pišu da se tom borbom ostvaruje "Srbinova zamisao o stvaranju jedne velike Srbije, koja bi obuhvatila Srbiju, Vojvodinu, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju (do Šibenika) i Liku... u tako zamišljenoj srpskoj jedinici ima isključivo živjeti pravoslavno stanovništvo."
Glavna je zadaæa četnika borba protiv partizana, ustaša i Turaka. Što se tiče Nijemaca, tvrdi se da s njima neæe biti sukoba, jer su Srbi u zonama pod vlašæu Talijana.
Politika prema talijanskoj vojsci definirana je ovako: "Ne diraj me, jer te ne diram, a ne diram te iz toga razloga, što ti ne ometaš ostvarenje moje nacionalne zamisli."
Prema navedenomu dokumentu partizani su neprijatelji jer oni "pomoæu ustaša i muslimana, kolju i teroriziraju srpski živalj... ugušuju i ubijaju svaku srpsko-nacionalnu misao. Zbog ovoga... rat do krajnjih moguænosti života."
Do ljeta 1942. Dinarska četnička divizija narasla je na 5 pukova i dva odreda - oko 4.400 četnika. Ako se program vodstva četničkoga pokreta u Hrvatskoj poveže s projektom stvaranja Velike Srbije Draže Mihailoviæa, jasno je da bi se uspostavila teritorijalna veza između Velike Srbije i Slovenije.
Nasuprot Kninskoj krajini u kojoj komunisti nisu uspjeli ovladati pobunjenim masama, četnički se kolovođe nisu uspjeli infiltrirati među Srbe na Kordunu, Baniji i dijelu Like. Kninska krajina æe trajno ostati pretežno četnička, a Kordun, Banija i veæi dio Like partizanski, dok su komunisti u Slavoniji i Srijemu uspjeli gotovo sve Srbe uključiti u partizanski pokret. Tako je velika veæina Srba u Hrvatskoj 1941-1945. bila na strani NOB-a.
HSS, stranka koju je između dva svjetska rata slijedio gotovo čitav hrvatski narod, povukla se iz političke borbe, prepuštajuæi narod ustaškom režimu i komunistima. Ta politička pasivnost bila je određena moralnim i političkim nazorima. Seljački je pokret braæe Radiæ iz političkog života Austro-Ugarske naslijedio legalističko-pregovaračku i kompromisersku tradiciju, kojoj je voda HSS-a dodao svoje mirotvorstvo gandijevskoga tipa, a V. Maček kršæansku moralnu vertikalu koja se protivi nasilju. Taj mačekovski svjetonazor pretočen u politiku stranke znači da ona neæe ni pod koju cijenu sudjelovati u zločinima veæ æe joj geslo biti "sve za mir, mir ni za što". Na tom geslu Maček je prvo pristao na Trojni pakt, a zatim na povratak u generalsku vladu kada mu je ona obeæala da prihvaæa mir s Hitlerom. Međutim, sve to nije značilo da Maček i njegovi ljudi nisu imali političku platformu za tragično ratno doba.
Maček je od prvoga dana rata bio tvrdo uvjeren da æe sile Osovine biti poražene i da zato s tim silama i s NDH ne treba imati nikakve veze. Bio je siguran u pobjedu velike antifašističke koalicije, ali je promašio u predviđanju da æe Anglo-Amerikanci vladati Europom. Njemu se pripisuju ove dvije izreke: "Bliži nam je Jadran od Volge, prije æe saveznici nego Rusi" i druga: "Kada se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom." Treba sačuvati svaku hrvatsku glavu jer ishod rata neæe ovisiti o malom narodu ma kolike žrtve on dao.
U pogledu buduænosti Hrvatske po završetku rata, vodstvo HSS-a moralo je uzeti u obzir odluku velikih saveznika da se obnove sve države koje su razbile ili okupirale sile Osovine, a to je značilo da æe one diktirati i obnovu Jugoslavije. U skladu s takvom buduænošæu HSS æe nastaviti politiku koja je 1939. stvorila Banovinu Hrvatsku. Zato je nekoliko istaknutih prvaka HSS-a otišlo s izbjegličkom vladom u London. Svoje mjesto potpredsjednika vlade V. Maček je ustupio dr. J. Krnjeviæu, a u skupini hrvatskih političara u Britaniji i u SAD-u bili su i ban Banovine Hrvatske Ivan Šubašiæ, ministar J. Šutej i nekoliko diplomata i stručnjaka. Kao ministri u emigrantskoj vladi ti su se Hrvati žestoko svađali sa srpskim ministrima braneæi državno-pravni status Banovine Hrvatske. Oni su u studenom 1941. objavili Memorandum u kojemu se izjašnjavaju za ostvarenje hrvatske državnosti u granicama Jugoslavije, što srpski ministri nisu prihvatili unatoč sporazumu Cvetkoviæ-Maček 1939, pa do kompromisa do kraja rata nije došlo.
Maček i vodstvo HSS-a vjerovali su da æe u završnici rata domobrani odbaciti režim NDH i prijeæi na stranu HSS-a, jer su oni uniformirani seljaci koji su dva desetljeæa vjerno slijedili S. Radiæa i V. Mačeka.
Odnosi između ustaša i HSS-a bili su toliko konfliktni da je kompromis bio nemoguæ. Ustaše su napadale HSS kao projugoslavensku izdajničku stranku i odmah je zabranili, a Mačeka strpali u logor Jasenovac. Jedna frakcija prvaka HSS-a s njegova desnog krila, zahvaæena euforijom stvaranja NDH, prišla je ustašama, ali kampanja razbijanja HSS-a i prijelaza u ustaštvo pretrpjela je potpuni poraz. Od oko 7.000 mjesnih organizacija režimu je pristupilo oko 70, dakle svaka stota.
********************************************************************
Ustanak u Srbiji i Crnoj Gori - izbijanje rata između partizana i četnika - slom ustanka - prijenos težišta u zapadnu Bosnu i Hrvatsku
Iskoristivši odlazak njemačke vojske na rusku frontu, KPJ je uspjela u ljeto 1941. podiæi ustanak u zapadnoj Srbiji i dijelu Šumadije. stvoriti tzv. Užičku republiku s oko 25.000 partizana i u isto doba osloboditi gotovo cijelu Crnu Goru, koju su okupirali Talijani, i tamo stvoriti vojsku od oko 30.000 ljudi. Plamen masovnog ustanka u Srbiji i Crnoj Gori inspirirao je Tita da uporno i tvrdoglavo traži da komunisti u Hrvatskoj, BiH, Sloveniji i drugdje naprave sličan podvig i za kratko vrijeme oslobode što veæi dio svoje zemlje, ukazujuæi na skoru pobjedu Crvene armije. Uskoro æe, međutim, slobodni teritorij u Srbiji i Crnoj Gori biti reokupiran, a ustanička vojska razbijena.
Na oslobođenom teritoriju Užičke republike našla se skupina od 26 oficira i podoficira koja u travanjskom ratu nije predala oružje veæ se na čelu s pukovnikom Dražom Mihailoviæem sklonila na Ravnu Goru i na početku ustanka osnovala komandu četničkih odreda jugoslavenske vojske. U prvim mjesecima ustanka četnici Draže Mihailoviæa djelomično su sudjelovali u borbama zajedno s partizanima, ali su po sugestiji emigrantske vlade početkom studenog 1941. s leđa napali partizanske snage dok su one bile angažirane u borbama s njemačkim jedinicama, što je poznato kao tzv. Prva ofenziva. Tako se u Srbiji dogodio i građanski rat.
Korijeni oružanog sukoba Titovih partizana i Mihailoviæevih četnika bili su duboki i nalaze se u dvije nepomirljive političke koncepcije. Netočna je i teza da je KPJ svojom komunističkom retorikom i znakovljem prisilila četnike na oružani sukob, te da je zato tek poslije toga Draža Mihailoviæ oblikovao projekt Velike Srbije kao odgovor na komunistički program nove federativne Jugoslavije. U stvari, projekt Velike Srbije od svoga se oblikovanja sredinom XIX. stoljeæa nije nikada ni napuštao, veæ je prije početka ustanka aktualiziran prema novoj situaciji, nastaloj raspadom Jugoslavije i stvaranjem NDH.
Glavnina vodeæih srpskih političkih snaga se, nakon neuspjeha jugoslavenske unitarističke ideje, a poglavito nakon stvaranja Banovine Hrvatske, okrenula ideji Velike Srbije u Jugoslaviji. To je značilo da se neæe dopustiti ni stopa širenja Banovine Hrvatske, a ostala Jugoslavija bez Slovenije konstituirala bi se u državnu jedinicu pod imenom "srpske zemlje". Slom Jugoslavije 1941. prekinuo je provedbu toga projekta.
Nakon razbijanja Jugoslavije, Stevan Moljeviæ je 30. lipnja 1941. izradio dokument o stvaranju Velike Srbije pod imenom "Homogena Srbija". Po Moljeviæevu projektu, koji je prihvatio četnički pokret Draže Mihailoviæa i neki ministri u emigrantskoj vladi, srpska zapadna granica obuhvaæa Dalmaciju sve do Karlobaga, pola Like, Pokuplje do Karlovca s Kordunom i Banijom, zatim pakračko, daruvarsko i virovitičko područje i sav teritorij istočno od toga područja. Iz anektiranih bi teritorija Hrvatske u njezin ostatak Hrvati bili iseljeni, a Srbi naseljeni unutar granica Velike Srbije. Teritorijalnim razgraničenjem s Hrvatima željelo se ispraviti "kobnu grješku" Nikole Pašiæa koji je to 1918. propustio učiniti, veæ je stvaranjem unitarističko-centralističke države "utopio" Srbiju u Jugoslaviju, bez postavljanja zapadnih srpskih granica prema Hrvatskoj. Sada je povijesna šansa da se ta pogrješka ispravi. Tako bi se stvorila mala Hrvatska koja se uvijek lako može ili kontrolirati ili amputirati.
U trenutku kada se stvarao Moljeviæev projekt, izgledalo je da se može lako ostvariti kako zbog povoljne međunarodne, tako zbog još povoljnije unutarnje situacije. Naime, kao što su sile pobjednice nakon Prvoga svjetskog rata pružale jaku zaštitu Jugoslaviji, tako su i velesile antihitlerovske koalicije Jugoslaviju tretirale svojom ratnom saveznicom, odlučne da je nakon rata obnove. Hrvati kompromitirani stvaranjem kvislinške NDH i progonom Srba, bit æe osuđeni od država antifašističke koalicije čija saveznica je Jugoslavija. Tako Hrvati neæe imati snage spriječiti obnovu Jugoslavije i stvaranje Velike Srbije. Međutim, golema se opasnost iznenada pojavila u obliku partizanskog pokreta koji po programu KPJ ruši velikosrpsku koncepciju stvaranjem šest državnih jedinica u granicama Jugoslavije. Iznenada se taj pokret pojavio i postao jedini pravi i opasni protivnik ideji Velike Srbije i zato njega treba uništiti. Taj cilj opravdava sva sredstva uključivo i vojnu suradnju sa svim okupatorima, pa i s NDH. Zato je od ishoda ratnog sukoba partizana i četnika ovisila sudbina svih naroda i narodnosti Jugoslavije. Zato je srpska vladajuæa klasa angažirala četničke snage u borbi za uništenje partizanskoga pokreta koji je nosio dvostruku opasnost: komunističku vlast i vraæanje Srbije u granice iz vremena do I. svjetskog rata.
Kako je sukob partizana i četnika bio najpresudniji za buduænost svih naroda i zemalja Jugoslavije, valja ga nešto šire objasniti.
Vođe i četničkoga i partizanskog pokreta bili su uvjereni u pobjedu saveznika. U takvoj viziji, a s obzirom na to da je buknuo partizanski rat s kojim vlastodršci Jugoslavije prije nisu računali, jedini realni konkurenti za buduæu vlast nakon neminovnoga poraza fašizma bili su velikosrpska buržoazija i KPJ. Borba između ta dva najljuæa politička protivnika trajala je od 1919, ali su komunisti tek slomom režima Kraljevine Jugoslavije, u okolnostima opæega rata u Europi, mogli računati na preuzimanje vlasti. Slamanjem velikosrpskog režima, smatrali su komunisti, rješava se tzv. jugoslavensko nacionalno i socijalno pitanje, naravno, uspostavom boljševičkoga tipa državne vlasti. U tom smislu KPJ je zaista bio najopasniji protivnik ideje Velike Srbije, jer nastupa pod zastavom Jugoslavije i pod njom ulazi u borbu protiv srpskih nacionalnih snaga koje se također bore za Jugoslaviju, ali ne federativnu veæ velikosrpsku državu.
Velikosrpska buržoazija je u ideologiji KPJ vidjela čudnovatu sintezu interesa Kominterne, Vatikana, masonstva, ustaštva i drugih apsolutno nespojivih mračnih sila. U tome ima zrnce istine jer je svim nesrpskim narodima zaista odgovarao slom ideje Velike Srbije, a i nekim snagama izvan Jugoslavije.
Sve u svemu, dvadesetogodišnji sukob KPJ i protagonista Velike Srbije u 1941. je godini ušao u presudnu oružanu borbu u kojoj nije moglo doæi do kompromisa, veæ se taj sukob morao riješiti samo porazom jedne ili druge ratujuæe strane buduæi da su interesi,- klasni i nacionalni - bili nepomirljivi.
Na prijelazu jeseni u zimu 1941/42, kada su partizanske snage u jačini od 50 do 60 tisuæa boraca ozbiljno ugrozile opstanak njemačke okupacijske vlasti u Srbiji, i kada su se otkrili skriveni ciljevi KPJ, Njemačka i Italija su nadmoænim vojnim snagama ugušile ustanak tako strašno da je od te velike partizanske vojske, čiji ostatci su se spasili bijegom u planine istočne Bosne, ostalo oko 5 do 6 tisuæa prekaljenih partizana. Bitka KPJ za Srbiju i Crnu Goru bila je izgubljena - tako su gospodari situacije postali okupatori, domaæa kvislinška vlast i četnici.
Rat između partizana i četnika koji je u jesen 1941. izbio u Srbiji proširio se na Crnu Goru, BiH i Hrvatsku. Četničke su vode pravili pučeve u ustaničkim jedinicama, ubijali komuniste, poglavito političke komesare, a to isto su njima činili komunisti, boreæi se za svoj utjecaj medu ustanicima.
Obračuni između partizana i četnika u BiH nisu bili tako "jednostavni". Zapadna Srbija i Šumadija nacionalno su homogene, a BiH je zemlja s najisprepletenijim etničkim sastavom. Tamo je vrlo brzo nastao opæi pokolj. Srbi su jedinstveno odbili priznati NDH, a oni Hrvati i muslimani koji su euforično prihvatili NDH, svojim su terorom izazvali spontane pobune Srba, a ovima se kao vode pokušali nametnuti pristalice režima Kraljevine Jugoslavije (prvaci građanskih stranaka, žandari, šefovi državnog aparata, oficiri, pravoslavni sveæenici, trgovci, intelektualci itd.).
Zato je nakon gubitka Srbije i Crne Gore, sudbina partizanskog pokreta sada ovisila o Hrvatskoj i BiH, i to upravo najviše od Srba u tim zemljama jer su oni činili veliku veæinu ustanika. Ako bi se Srbi priklonili ideji Velike Srbije, istjerani srpski i crnogorski partizani ne bi se mogli skloniti preko Drine, niti bi bilo moguæe s Hrvatima i muslimanima održati partizanski pokret. Jer, srpskim masama je mnogo veæi neprijatelj bio režim NDH nego strani okupatori. Srbija nije mogla priskočiti u pomoæ svojim Srbima u BiH i Hrvatskoj jer joj je Wermacht vezao i "noge i ruke". Glavna početna ustanička tendencija vodila je međuetničkom i međuvjerskom ratu sve do samouništenja. Ustaški zločini okrenuli su Srbe protiv Hrvata i muslimana, a ovi su pod četničkim terorom još jače nasrtali na Srbe. Začarani se krug počeo zatvarati - sve je vodilo u pakao. Ako bi se početni raspored i sukob tako nastavio, KPJ ne bi mogla nikoga pridobiti za svoj program. A upravo su se komunisti kao "s neba pali spasitelji" pojavili da zaustave međuetnički rat. Nastala je žestoka borba za mase.
Politici etničkoga čišæenja ustaša nad Srbima, četnika nad Hrvatima i muslimanima, KPJ je suprotstavila "bratstvo i jedinstvo", viziju utopijske buduænosti, braneæi Srbe od ustaša, a Hrvate i muslimane od četnika. I ta politička platforma zajedno s idejom obnove Jugoslavije i očevidnom borbom protiv okupatora i režima NDH, uspjela je odvratiti veæinu Srba-prečana od ideje Velike Srbije. Veæina se srpskoga naroda u Hrvatskoj i u BiH do ljeta 1942. svrstala u partizanski pokret. To æe spasiti Tita kada on s ostatcima svojih jedinica stigne u zapadnu Bosnu. Jedan od razloga je bilo i to što ljudi nisu mogli podnijeti četničku suradnju s Nijemcima, Talijanima, a poglavito s ustašama. Intervencija komunista u sukobe Srba/Hrvata i muslimana, između njih i unutar njih, uspjela je veæinu srpskoga naroda privuæi u partizanski pokret. Uz četnike ostala je Kninska krajina, dio središnje Bosne i istočne Hercegovine.
Nakon previranja u 1941. i u prvoj polovini 1942, nastupilo je relativno "čisto stanje" i jasan raspored i odnos političkih snaga kao i njihove tendencije. Jasno su se profilirale sve političke struje - četnička, partizanska, ustaška, HSS-ova itd. - ali æe i u daljnjem razvoju, do kraja rata, biti prijelaza iz jednoga u drugi tabor.
********************************************
Na crti sovjetizacije društvenoga života na slobodnom teritoriju, komunisti su počeli paliti neka "neprijateljska sela", ubijati imuæne ljude i lokalne građanske političare, samo zato što bi oni mogli sutra postati buduæi politički protivnici socijalizma. Zbog takve je politike dio seljaka napuštao NOB, dio partizana je dezertirao, dio odlazio u četnike - sve je vodilo jačanju građanskoga rata. Od desetina tisuæa partizana, ostali su uglavnom komunisti, drugi su se svi razbježali. U tako teškoj vojno-političkoj situaciji nastupila je i velika glad. Više nije bilo nikakvih zaliha namirnica u Crnoj Gori, istočnoj Hercegovini i istočnoj Bosni. U to doba godine ni u mirnom razdoblju više nije bilo hrane, jer je lanjska žetva pojedena i čekala se nova. Partizani su dobivali po 70 grama zobenog brašna, kruh se pekao i od suhih krušaka. Nestalo je gotovo svih lijekova. Municija je pala na svega 3-5 metaka na jednog borca. Borba se morala voditi i hladnim oružjem.
Slobodni teritorij stalno se smanjivao, jedinice se raspadale, prijetio je potpun poraz i kapitulacija. CK KPJ je, međutim, unatoč svemu tome, držao ostatke vojske u planinama u nadi da æe s tih položaja, a u vjeri da æe Crvena armija ipak nastaviti ofenzivu, ponovno prijeæi u Srbiju i tamo povesti odlučujuæu bitku protiv četničkih snaga i time osvojiti vlast i ostvariti konačnu pobjedu. Međutim, na tim se položajima više nije moglo izdržati.
Na kraju šestomjesečnih borbi između partizana s jedne i njemačkih, talijanskih, četničkih i ustaško-domobranskih postrojbi s druge strane, slobodni se teritorij sveo na obronke Zelengore, Magliæa i Ljubišnje. Na tome ostatku partizanskog teritorija našao se Tito s oko 4.500 partizana - ostatkom od preko 50.000 koliko je bilo u zapadnoj Srbiji, Crnoj Gori, istočnoj Bosni i istočnoj Hercegovini krajem 1941. i početkom 1942. Ostatci te vojske bili su iscrpljeni danonoænim višemjesečnim borbama u tijeku surove zime i gladnoga proljeæa 1942. godine.
Glad, bolest, iznemoglost, slobodni teritorij smanjen na puste planine, napuštena sela i gradovi pali pod vlast okupatora, a oko partizanske grupacije desetine tisuæa neprijateljskih vojnika na polaznim položajima spremni na posljednji udar za potpuno uništenje Tita i njegovih boraca: više se nije moglo izdržati ni jedan dan, moralo se nekamo probiti.
U momentu kada je Tito na Zelengori tražio izlaz iz bezizlazne situacije - u istočnoj polovini Jugoslavije, istočno od linije rijeka Bosne i Neretve - partizanski je pokret bio slomljen. Ostale su samo male grupice partizana koje su se skrivale u planinama, progonjene kao zvjerad. Povratak u Srbiju i Crnu Goru, dakle, nije bio moguæ. Jedini izlaz i spas bio je odlazak u zapadnu Bosnu i Hrvatsku gdje se partizanski pokret stabilizirao nakon obračuna s četnicima 1941/42.
Krajem lipnja 1942. Tito se s četiri brigade - koje su na pohodu u zapadnu Bosnu razorile prugu Sarajevo-Mostar, zauzele Konjic, Gornji Vakuf, Šuicu i 25. srpnja 1942. Duvno, a zatim Livno, dok su u borbi za Kupres pretrpjele poraz - spojio s partizanima Dalmacije i zapadne Bosne. Sve te snage su u jesen 1942. stvorile tzv. Bihaæku republiku na prostoru veličine Švicarske.
Dok je u zimi i tijekom proljeæa 1941/42. trajala bitka slamanja partizanskog pokreta u Srbiji i Crnoj Gori, u Hrvatskoj se NOB razvijala sporo, ali kontinuirano i stabilno, bez lokalnih poraza osim u slučaju razbijanja dalmatinskih partizanskih odreda i četničkog zauzimanja Kninske krajine u ljeto 1941.
Inspiriran masovnim ustankom u Crnoj Gori i Srbiji, Tito je jačao pritisak na CK KPH da se isto učini i u Hrvatskoj. Međutim, s obzirom na zanos nastao stvaranjem nacionalne države, povjerenje u HSS koja je inzistirala na politici čekanja, te stoljetna iskustva seljaštva koje mu je govorilo da se ne da uvlačiti u avanture, da ne napušta svoj dom i svoje gospodarstvo, ta bi se Titova direktiva izrodila u sigurni poraz. CK KPH nije proveo Titovu direktivu, ali ne zbog neposluha, veæ zato što je to bilo nemoguæe.
Na masovni ustanak nije bilo lako pokrenuti čak ni srpske mase, iako su one bile životno ugrožene od ustaškog režima.
KPH je u 1942. uspjela podiæi u borbu oko 7.000 ljudi, mahom Srba. Taj broj je do polovice 1942. narastao na oko 12.000 opet veæinom Srba, a do kraja te godine, u kojoj su sve više dolazili Hrvati, na oko 25.000. U tom su razdoblju oružane snage NDH rasle mnogo brže. Veæ krajem 1941. ustaške postrojbe, tzv. "ustaška vojnica" kao stranačka vojska narasla je na oko 15.000, a u 1942. ojačana je na oko 42.000 ljudi svrstanih u jedan zdrug i 56 bojni; u 1943. dostigla je oko 55.000 ustaša.
Domobranstvo NDH, koje je po diktatu Njemačke moglo imati do 16.000 ljudi, naglo se, nakon ukidanja limita zbog rata, poveæavalo tako da je do kraja 1941. imalo 65.000, 1942. godine 110.000, a 1943. godine 135.000 ljudi. Dakle, ustaša i domobrana ukupno je bilo 1941. preko 80.000, 1942. 150.000, a 1943. godine 190.000. Tom broju oružanih snaga treba dodati 369, 373. i 392. legionarsku diviziju (nazvane "Vražja", "Tigar" i "Plava") u kojima su vojnici bili Hrvati, a zapovjednici Nijemci. Odnos oružanih snaga NDH i partizana u 1941. bio je 10:1, a u 1942. 6:1. U taj odnos snaga valjalo bi uključiti i onaj u BiH gdje su oružane snage NDH bile angažirane, ali o tome nema pouzdanih podataka.
Uzimajuæi u obzir da u času osnivanja NDH nije imala svojih oružanih snaga, one su se razvijale vrlo brzo, deset puta brže od partizanskih snaga u 1941. U 1942. obje se ratujuæe snage uveæavaju, uz izrazitu nadmoæ oružanih snaga NDH nad partizanskima.
Koje su okolnosti utjecale na odnos između domobransko-ustaških i partizanskih snaga u 1942. godini?
Gotovo sve su okolnosti bile na strani bržeg razvoja domobransko-ustaških snaga.
Prvi i najjači činitelj snažnoga razvoja domobransko-ustaških snaga jest sam čin osnivanja nacionalne države, o čemu je veæ bilo govora. Efekt toga čina bio je najjači u 1941. godini. On je, doduše, počeo slabiti, i to se veæ osjeæalo u 1942, ali se do kraja rata uopæe neæe ugasiti.
Razvoj na glavnini ratišta u 1942. bio je u znaku spektakularnih pobjeda sila Trojnoga pakta. Wermacht je krajem ljeta 1942. izbio na Volgu, opkolio Staljingrad i prodro blizu naftnih polja u Bakuu, izbio na Kavkaz postavivši njemačku zastavu na Elbrus.
Istih mjeseci maršal Rommel ("pustinjska lisica"), goneæi britansku vojsku uz sredozemnu obalu Afrike, izbio je 26. lipnja 1942. na egipatsku granicu; cilj su prodora Aleksandrija i Suez. Ambicija je bila da se dva kraka kliješta - iz Rusije preko Kavkaza i iz Egipta preko Sueza - spoje na Srednjem istoku i privuku Iran i Tursku u rat protiv saveznika. U isto vrijeme Japan je gotovo razbio anglo-američki obrambeni sustav na Pacifiku i u jugoistočnoj Aziji. Propaganda je svakoga dana uvjeravala mase o skorom slomu Rusije i saveznika. Stanje na svjetskim ratištima u cjelini je bilo na strani NDH kao članice Trojnoga pakta. U takvoj situaciji razumni ljudi ne idu u pobunu protiv režima, koji je na vrhuncu svojih snaga i svoje moæi. Samo velika nužda - ideološki fanatizam, avanturizam i životne opasnosti - mogu biti pokretači za oružanu borbu, ali ne masa veæ pojedinaca i skupina. I tako je i bilo 1942. u kojoj se nije dogodio ni jedan slučaj masovnog odlaska u partizane.
Politika režima u NDH prema Srbima, posebno na području izvan BiH, utjecala je na smirivanje situacije. I tom je režimu postalo jasno da je brutalan udar, ubijanje, nasilno iseljavanje Srba glavni razlog njihove pobune. Nužda je natjerala da se moralo popustiti. U proljeæe 1942. vlasti su obavile konzultacije s dijelom pravoslavnih sveæenika pa je postignut sporazum o osnivanju hrvatske pravoslavne crkve. Za glavara te crkve postavljen je ruski sveæenik ("bijeli" emigrant), novomoskovski metropolit Germogen, s čime se složio i patrijarh SPC Gavrilo Dožiæ (tada interniran). Iako je to bila demagogija, ipak nije ostala bez utjecaja na dio naroda. Uz to, tada su Srbi pozivani i u pomoæne službe domobranstva, što je također pridonijelo tupljenju oštrice antisrpske politike.
NDH je u 1942. ublažavala početni teror prema Srbima i pod pritiskom Njemačke i Italije, jer im je svaki vojnik trebao na veæini ratišta, a one, eto, moraju odvajati i svoje snage da održe vlast u Hrvatskoj. Nijemci su stalno nastojali da na čelo NDH dovedu neku alternativnu ekipu, ali u tome nikada nisu uspjeli jer je Maček to odbijao, a drugih nije bilo pa su morali stalno držati Paveliæa.
Italija, kao "saveznica" NDH, imala je druge motive svoje neprijateljske politike prema Hrvatskoj. Njezina osvajačka politika uništava Hrvatsku bez obzira na režim; u tom cilju talijanska je vlast dala puni oslonac četnicima u Dalmaciji, Lici i svim ostalim područjima. Kada Hitler i njemački generali opominju Talijane zbog pomaganja četnika, oni se opravdavaju i argumentima da NDH nije u stanju održavati mir i red. U 1942. podrška Talijana četnicima dobila je još jedan motiv: držati kontakt s Dražom Mihailoviæem, koji kao ministar vlade u Londonu može koristiti za vezu sa saveznicima za sklapanje separatnog mira, čemu je težio dio talijanskih vlastodržaca.
Sljedeæi vrlo važan činitelj usporavanja porasta partizanskih snaga jest miroljubivost i životni realizam seljaštva. Nije se radilo samo o privrženosti seljaka Mačekovoj politici čekanja veæ i o njegovoj neraskidivoj sraslosti s obitelji i s gospodarstvom. Rat, kao najveæe ljudsko zlo, od kojeg je seljak bježao, donio je golemu potražnju za svakim, pa i najlošijim poljoprivrednim proizvodom, a cijene su im rasle iz dana u dan. Srednji i bogatiji seljaci počeli su stjecati nešto veæa novčana sredstva pa su, začudo, porasla ulaganja na njihovim gospodarstvima.
Bilo bi izvan pameti napustiti svoje gospodarstvo i obitelj i otiæi u šume i planine među tzv. odmetnike. U partizanima gotovo uopæe nije bilo oženjenih ljudi.
Sve u svemu, ukupne okolnosti - od onih na svjetskim ratištima do konstelacije snaga u zemlji - više su bile na strani NDH nego na strani KPJ/KPH. Znakovito je da u borbama nije bilo velikih gubitaka ni na jednoj strani. Oblici gerilskog rata - prepad, zasjeda, kratki udari pa bijeg, zatim kraæe i duže izbjegavanje sudara - nisu uzrokovali veæe ljudske gubitke. Ni domobransko-ustaške snage nisu se rado upuštale u lov na "odmetnike" po "šumama i gorama".
Pa ipak, u 1942. oslobodilačko-gradanski rat definitivno se razvio. Na jednoj strani fanatična ustaška vojnica, popunjavana uglavnom iz nerazvijenih brdsko-planinskih prostora s hajdučkim mentalitetom, i to pretežno iz siromašnijih obitelji, i gradskih sredina nižega društvenog statusa, a na drugoj partizani, u 1941/1942. sa srpskom veæinom koju je nosila visoka borbenost i osvetnička strast zbog progona njihova naroda, postajuæi sve više militantna ideološka vojska indoktrirana vrlo vještom i izrazito učinkovitom komunističkom ideologijom - stajali su jedni spram drugih spremni da izginu, a da se nikada ne pomire. Između tih dviju barikada stajala je velika veæina seljaštva i građanstva - nemoæno čekajuæi razvoj građanskog rata i odazivajuæi se na poziv u vojsku, ali samo ako nisu na bilo koji način mogli mimoiæi tu "gorku čašu".
*************************
Prekretnica u BiH - odlučujuæa bitka partizanske i jugoslavenske vojske (četnika) - neuspjeli pokušaj prodora u Srbiju 1943.
Dok je Srbija cijele 1942, 1943- i prve polovine 1944. bila pacificirana i rojalistički raspoložena, s malim partizanskim jedinicama na svom jugoistočnom području, u jesen 1942. gotovo su sve partizanske snage djelovale u zapadnoj polovini Jugoslavije. Najveæe ratne operacije zbivale su se u BiH i Hrvatskoj odnosno na teritoriju NDH, gdje su se u drugoj polovini 1942. nalazila dva korpusa, devet divizija, 36 brigada, četrdesetak partizanskih odreda s oko 150.000 boraca.
Udružene hrvatske i bosanske snage zajedno s proleterskim brigadama koje je Tito u ljeto 1942. doveo u zapadnu Bosnu, stvorile su "kompaktan slobodni teritorij" - tzv. Bihaæku republiku od oko 48.000 km2 što je bilo područje veæe od Belgije, Švicarske ili Nizozemske.
U Bihaæu je 26/27. studenoga 1942. osnovano Antifašističko vijeæe narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) s nakanom da formira vladu i time zatvori vrata povratku monarhije i starog režima. Međutim, Moskva je to spriječila da se ne zamjeri saveznicima koji su podržavali kraljevsku emigrantsku vladu u Londonu, pa je AVNOJ dobio status političkog tijela, a ne središnjeg organa vlasti nastajuæe države.
Politbiro CK KPJ, međutim, nije prihvatio sugestiju KI da odgodi "pitanje režima", veæ je u praksi provodio smjenu vlasti. Proglas što ga je AVNOJ iz Bihaæa uputio narodima Jugoslavije to jasno potvrđuje. U njemu se, uz ostalo, kaže:
"Naša pobjeda bit æe potpuna samo onda, kada se narodi u oslobođenoj zemlji budu osjeæali kao svoj na svome, kada budu sami preko svojih slobodnom voljom izabranih narodno-oslobodilačkih odbora, solidarnim radom sviju, osigurali sve uvjete za jedan poredak koji æe im pružiti moguænosti da ostvare istinsku i pravu demokraciju i da izgrade jednu slobodnu, nezavisnu i bratsku zajednicu.
Da bi se sve ovo postiglo, potrebno je prije svega jedinstvo i složna borba protiv fašističkog poretka... kao i protiv reakcionarnog poretka koji pokušava silom održati izbjeglička jugoslavenska vlada..."
Istodobno s osnivanjem AVNOJ-a osnovane su dvije opæejugoslavenske društveno-političke organizacije: Antifašistički front žena Jugoslavije (AFŽ) na Zemaljskoj konferenciji od 6. do 8. prosinca u Bosanskom Petrovcu i Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije (USAOJ) na omladinskom kongresu u Bihaæu od 27. do 29. prosinca 1942. godine. To su klice buduæe centralizacije.
Stvaranje tako golema slobodnog teritorija i relativno velike partizanske vojske stavilo je sve ratne sile pred dilemu: kako i što dalje u vođenju rata i ostvarivanju svojih političkih ciljeva.
Najveæi broj neprijateljskih snaga tijekom cijeloga rata dostignut je upravo na prijelazu 1942/43. godine. Tada je bilo oko 930.000 okupatorskih i kvislinških vojnika, i to: oko 160.000 njemačkih, oko 350.000 talijanskih, oko 80.000 bugarskih, oko 40.000 mađarskih, oko 162.000 vojnika oružanih snaga NDH, oko 12.000 vojnika oružanih snaga vlade Milana Nediæa, oko 4.000 pripadnika srpskoga dobrovoljačkog korpusa, oko 4.000 četnika Koste Peæanca, oko 80.000 četnika Draže Mihailoviæa - "jugoslavenska vojska", oko 6.000 vojnika ruskoga zaštitnog korpusa, 5.000 vojnika slovenske "Bele garde", crnogorskih nacionalnih trupa, albanskih kolaboracionističkih jedinica i niz drugih vojnih formacija, ukupno 300.000 "jugoslavenskih građana" u oružanim snagama u službi okupatora na teritoriju Jugoslavije."
Ratna inicijativa, koja je bila u rukama partizanskih snaga u drugoj polovini 1942. godine, početkom 1943- prešla je na stranu okupatora. Njemačka vrhovna komanda započela je 20. siječnja 1943. s oko 130.000 vojnika tzv. IV. ofenzivu i 15. svibnja 1943. nastavila V. ofenzivu protiv NOV-a i POJ-a iz dva osnovna razloga: prvo, što su partizanske snage do kraja 1942. gotovo razbile NDH pa je osovinskom okupacijskom sustavu prijetio slom na velikom području Jugoslavije, a drugo što je i na istočnom i na afričkom frontu nastala ratna prekretnica. Naime, vojske antihitlerovske koalicije prešle su u napad, što je prisililo njemačku vrhovnu komandu da poduzme velike vojne operacije kako bi razbila NOV i POJ i osigurala svoju pozadinu, posebno Balkan koji bi mogao postati područje invazije savezničkih vojska u 1943. godini.
Skoro u isto vrijeme, tj. potkraj 1942, Draža Mihailoviæ koji je gotovo sve snage iz Srbije i Crne Gore koncentrirao u BiH, planirao je s "jugoslavenskom vojskom" - četnicima - krenuti na zapad, razbiti partizanske snage kako bi jugoslavenska vlada bila sigurna u obnovu Kraljevine Jugoslavije.
Istovremeno je i rukovodstvo KPJ, odnosno Vrhovni štab NOV-a i POJ-a, planiralo da s grupom divizija krene s teritorija Bihaæke republike natrag u Crnu Goru i Srbiju da razbije "snage kontrarevolucije" i pomogne tamošnjim malim snagama kako bi se mase ponovno digle u oružanu borbu protiv okupatora i time prešle na stranu komunista, a protiv četnika.
Na osnovi tih planova vojnih operacija odvijale su se najdramatičnije bitke u narodnooslobodilačkom ratu, posebno bitka za ranjenike na Neretvi od 15. veljače do 15. ožujka 1943. i bitka na Sutjesci od 15. svibnja do 15. lipnja 1943. u kojoj je sudjelovalo 127.000 neprijateljskih vojnika protiv 19.700 boraca grupe divizija pod zapovjedništvom Vrhovnog štaba koje su u toj bitci izgubile treæinu svojih boraca.
Tako su se vremenski podudarili ofenzivni planovi okupacijskih armija, jugoslavenske vojske (četnika) i Titove partizanske armije.
Najkrupnija politička implikacija vojnih operacija u sklopu tzv. IV. i V. ofenzive jest poraz glavne grupacije Draže Mihailoviæa (oko 26.000 četnika) koja je u suradnji s okupatorom pripremala uništenje grupe divizija na Neretvi, ali je sama doživjela težak poraz nakon kojeg se četničke snage neæe više oporaviti. U tim zimskim operacijama poginula je treæina partizana, među kojima 50% Hrvata, ali to nije oslabilo Tita, jer je glavnina partizanskih snaga bila izvan teritorija tih bitaka.
Kakva je bila globalna situacija na jugoslavenskom ratištu nakon vojnih operacija IV. i V. ofenzive?
U ljeto 1943. navršavala se druga godina narodnooslobodilačkog rata i revolucije. Ne računajuæi niz specifičnosti razvoja NOP-a u pojedinim jugoslavenskim zemljama i područjima, osnovno obilježje vojnopolitičke situacije na jugoslavenskom ratištu - gledano uglavnom kroz prizmu odnosa snaga revolucije i kontrarevolucije - bilo je da su gotovo sve krupnije vojne formacije NOV-a i POJ-a, brigade, divizije i korpusi, veæ godinu dana (od ljeta 1942) operirale u zapadnoj polovini Jugoslavije. Oko dvadeset partizanskih divizija - broj se stalno poveæavao tako da æe ih potkraj 1943. biti 27 - nalazilo se u Bosni, Hrvatskoj i Sloveniji. Prijašnju središnju zonu slobodnoga partizanskog teritorija - Šumadiju, zapadnu Srbiju, Sandžak, Crnu Gori i dio slijeva Drine -držali su okupatori i "jugoslavenska vojska u otadžbini" (četnici), ali je ona nakon poraza u slijevu Neretve i Drine u proljeæe 1943. godine vojnički znatno oslabljena.
Za vrijeme IV. i V. ofenzive, tj. u prvoj polovini 1943. godine, u svim zemljama i pokrajinama Jugoslavije NOP se razvijao uspješno i stabilno. Vrijeme plima, kriza i oseka ustanaka iz 1941. i 1942. nije se više ponavljalo.
Jugoslavenska vlada u Londonu i Hitlerova vlada, odnosno njemačka vrhovna komanda - svaka za svoj račun - učinile su sve što je u njihovoj moæi da spriječe prodor partizanskih divizija u Srbiju jer je ona sve više postajala ključ situacije: prvi da pri kraju rata osloncem na Nediæeve i Mihailoviæeve oružane snage najprije ondje uspostave svoju vlast, a drugi da čuvaju pozadinu svojih armija raspoređenih od Trsta duž Jadrana, preko grčkih obala do Bugarske, što je od životnog interesa za "jugoistok", zbog nestabilnosti Italije i moguæeg iskrcavanja saveznika na Balkanu. I u tim nastojanjima obje su strane uspjele još godinu dana - sve do prodora veæe grupe partizanskih divizija iz BiH i Hrvatske u Srbiju u ljeto 1944. godine.
Odlučujuæa 1943- - slamanje snaga obnove Kraljevine Jugoslavije - neuspjeh HSS-a - početak agonije NDH - plima partizanskog pokreta - konstitucija jugoslavenske federacije
Ljeti 1943. nastala je prekretnica u Drugomu svjetskom ratu. Nakon tri i pol godine trajnih pobjedničkih kampanja, sile Osovine bile su prisiljene na povlačenje. Britanske i američke su snage nakon višemjesečnih borbi ovladale sjevernom Afrikom i do 12. svibnja 1943. uništile njemačko-talijansku armiju od 340.000 vojnika. Crvena armija je zimi 1942/43. u staljingradskoj bitci opkolila i uništila njemačke snage od oko 300.000 vojnika, a nakon toga u Kurskskoj bitci ljeti 1943. razbila daljnjih oko 30 njemačkih divizija, a zatim na cijeloj fronti od Finskoga do Crnog mora nastavila s ofenzivom prema tzv. europskoj tvrđavi (Njemačkoj). I Japan je bio prisiljen na povlačenja s najisturenijih točaka svoga osvojenog imperija iduæi prema sigurnom porazu. Unatoč tim porazima i najavama skore invazije američke vojske na Europu, rat æe, nažalost, trajati još skoro dvije godine. Nakon poraza u Africi, Italija je 8. rujna 1943. kapitulirala, ali ratno ludilo Njemačke nije popuštalo.
Za razliku od svjet
Jedan od doajena povjesnika posveæenih radu na suvremenoj hrvatskoj povijesti je i akademik Dušan Bilandžiæ.
Njegovo do sada najbolje djelo, "Hrvatska moderna povijest", recenzirano na http://www.hercegbosna.org/ostalo/recenzije.html, izvrstan je prikaz posljednjih stoljeæa i pol u povijesti hrvatskoga naroda. Uz ovaj isječak, koji prikazuje 2. svjetski rat u Jugoslaviji s naglaskom na Hrvatsku i hrvatski narod u cjelini, moramo napomenuti da smo na neki način «zgriješili» spram autora: zbog želje da damo što sažetiji prikaz glavnih silnica u 2. svj. ratu na području bivše Jugoslavije, izostavili smo mnoge Bilandžiæeve analize koje daju cjelovitiju sliku- ponajveæma o odnosima među velesilama, kao i o sukobima unutar NDH (odnos HSS-a i ustaša, HSS-a i komunista, puč Lorkoviæ-Vokiæ). Tako se dobiva naizgled «partizanocentrična» slika toga odsječka povijesti, za što pisac, uza svu svoju partizansku prošlost, ne snosi nikakovu krivnju. No, buduæi da smo bili prisiljeni sažeti cijeli prijegled razdoblja od 1941 do 1945 tako da navedemo sve glavne činitelje i pokazatelje, a da pri tomu tekst ipak ostane čitak i dostupan- morali smo izrezati samo najbitnije dijelove. I, za konac, dvije pripomene:
Bilandžiæ je na koncu svoga prikaza dao i procjene žrtava rata, uglavnom temeljene na istraživanjima Kočoviæa i Žerjaviæa. Iako se sve više javljaju glasovi koji problematiziraju Žerjaviæeve i Kočoviæeve obradbe žrtvoslovlja (npr., tekstovi na poveznicama kao što je http://www.croatianhistory.net/etf/bul.html.
posve je druge naravi auktorova ocjena da su za Bleiburški pokolj krivi u najveæoj mjeri Paveliæ i vladajuæe strukture NDH (istina, naveo je da su glavni neposredni krivci jugopartizanski krvnici, te britansko vojno vrhovništvo kao sukrivci). Koliko god Paveliæ teško može izbjeæi osudu kao ratni zločinac (a i ponižavajuæe bijednu ocjenu kao kvislinški kratkovidni političar), svakomu je razumnomu očito da je glavni krivac za Bleiburške masakre, kao i marševe smrti koji su uslijedili nakon toga, vrhovni partizanski zapovjednik Josip Broz Tito- kojega Bilandžiæ u kontekstu teme uopæe nije ni spomenuo. Doduše, iz samoga teksta nije posve jasno radi li se o Bilandžiæevoj poznatoj fiksaciji na «lik i djelo» Josipa Broza Tita, ili samo o prenesenoj ocjeni hrvatskoga emigrantskoga pisca Vinka Nikoliæa. Bilo kako bilo, ta je prosudba (Bilandžiæeva ili Nikoliæeva) potpuno pogrješna i promašena.
Slom Jugoslavije - stvaranje Nezavisne Države Hrvatske (NDH)
Osiguravši "leđa" paktom s SSSR-om, nacistička Njemačka je nakon osvajanja Poljske u rujnu 1939, sa svojim glavnim snagama u proljeæe 1940. okupirala Dansku, Norvešku, Belgiju, Nizozemsku i Luksemburg; 22. lipnja 1940. kapitulirala je i Francuska, nekada najmoænija europska velesila. Italija je u proljeæe 1940. okupirala Albaniju, a u jesen 1940. izvela agresiju na Grčku. Trojnom paktu Njemačka-Italija-Japan priključile su se Španjolska, Mađarska, Rumunjska i Slovačka, a 2. ožujka 1941. i Bugarska. U Europi, osim Rusije i Britanije, još su izvan rata i članstva u Trojnom paktu bile samo Švicarska, Švedska i Jugoslavija.
Nakon što je u proljeæe 1940. ovladala gotovo cijelom kontinentalnom Europom, osim SSSR-a, Njemačka je u ljeto i jesen te godine izgubila zračnu bitku nad Engleskom kao uvod i pripremu za invaziju kopnene vojske na britanske otoke. Njemačko zrakoplovstvo nije uspjelo slomiti britansku zračnu obranu i zato je Hitler morao odustati od invazije.
Držeæi se klasične njemačke vojne doktrine da nikada ne ratuje istodobno na dva ratišta, Hitler je, smatrajuæi da vlada Zapadom, odlučio u prosincu 1940. da na proljeæe 1941. izvede agresiju na SSSR, da ga slomi i da u višestoljetnom miru naseljava Nijemce u Ukrajinu i Rusiju gdje æe im Istočni Slaveni biti robovi.
I dok su se njemačke milijunske armije koncentrirale prema Istoku, Hitler je izvršio pritisak na Jugoslaviju da pristupi Trojnom paktu, kako se ne bi angažirao na Balkanu, jer mu je bio potreban svaki vojnik za rat protiv Rusije.
Odluka Njemačke za rat protiv Rusije bio je bezumni čin u kojemu se vojna, intelektualna, politička i duhovna elita te velike europske nacije pokazala inferiornom.
Ne samo da su morali znati da nema te armije u svijetu koja može svladati trostruko brojniji narod na čijemu nepreglednom prostranstvu svaka strana vojska mora s vremenom nestati, veæ ni Britanija nije pokorena, a moralo se računati i na SAD jer je predsjednik Roosevelt veæ pripremao svoju zemlju za angažiranje u ratu. Veliku njemačku naciju napustio je normalan politički um i ona se, umjesto da stane s osvajanjem, odlučila na smrtonosnu ratnu avanturu s Rusijom.
Ali, vratimo se Jugoslaviji!
Dilema vlade Cvetkoviæ-Maček nije bila laka. S jedne je strane bila svjesna da je razumnije prihvatiti Hitlerovu ponudu i pristupiti Trojnom paktu jer se, u slučaju napada, Jugoslavija ne može obraniti, ali je s druge strane morala uzeti u obzir da æe taj čin osuditi zapadni saveznici, a da æe možda antinjemački duh u Srbiji eksplodirati i iæi protiv vlade. Znajuæi da ni od Zapada ni od Rusije nema pomoæi, knez Pavle uz snažnu argumentaciju Vladka Mačeka i slovenskih političara odlučio je da Jugoslavija pristupi Trojnom paktu. Još su dva razloga bila presudna za taj čin. Hitler je, naime, pristao da jedino Jugoslavija u tom paktu ima privilegij ostati izvan rata i da po tome praktično ima status neutralne države. Hitler je na to pristao samo da ne zaglibi na Balkanu. Osim toga knez i Maček imali su informacije da æe Hitler napasti SSSR i da æe zato u njegovoj završnici Jugoslavija, u određenom času, moæi prijeæi na stranu zapadnih saveznika. I konačno, nakon dramatičnih dana i besanih noæi, jugoslavenska vlada je 25. ožujka 1941. potpisala Trojni pakt. Hitler je bio zadovoljan, Jugoslavija je izbjegla njegov osvajački udar a, što je najvažnije, ponadala se da æe cijeli II. svjetski rat preživjeti bez i jedne žrtve.
Mirotvornu politiku vlade Cvetkoviæ-Maček nisu mogle prihvatiti velikosrpske snage, ali ne samo zbog njihove vanjske veæ i zbog unutarnje politike, točnije, zbog stvaranja Banovine Hrvatske. Akteri programa "Srbi na okup" tražili su povod da dignu mase protiv vlade i da ne samo spriječe daljnji proces federalizacije Jugoslavije veæ da sve vrate na staro stanje. Kada su 26/27. ožujka 1941. oficiri izvršili puč i doveli generala Simoviæa na čelo vlade, u Beogradu su se dogodile masovne demonstracije pod parolama "Bolje rat nego pakt", "Bolje grob nego rob". Istoga dana Hitler je odlučio da neæe čekati što æe jugoslavenska vlada dalje činiti, veæ je naredio da se odmah krene u osvajanje Jugoslavije i da se ta država razbije. U iduæih 15 dana nakon vojnoga puča, događala se drama u kojoj su akteri bili Hitler, Mussolini, beogradski vladajuæi krugovi i KPJ, a s hrvatske strane Vladko Maček, Slavko Kvaternik i Ante Paveliæ.
Sumrak uma beogradskih vladajuæih krugova pokazuje činjenica da je vlada za četiri dana donijela tri potpuno različite sudbonosne odluke: najprije je 25. ožujka potpisala Trojni pakt, što je u danim okolnostima bio razuman čin; zatim je generalska vlada 27. ožujka pučem de facto otkazala taj pakt, što se može opravdati, a onda opet nakon dva dana izjavila lojalnost potpisanom paktu u nadi da æe izbjeæi rat. Da bi u zamišljenim pregovorima s Hitlerom mogli nastupati s kakvim-takvim uvažavanjem, generalska Simoviæeva vlada inzistirala je da u njoj i dalje ostanu slovenski i hrvatski ministri, posebno Vladko Maček, kako bi se stekao dojam da je Jugoslavija jedinstvena.
Prozapadno orijentiran, Maček je prihvatio da se on i Hrvati vrate u generalsku vladu uz uvjet da ona s jedne strane jamči i ojača status Banovine Hrvatske, a s druge strane, da bi spasio narod od rata, tražio je da Jugoslavija ostane u Trojnom paktu. Oba uvjeta Simoviæ je prihvatio. Ostalo je da i Hitler pristane na mirnu soluciju. Ali on o tome nije htio ni čuti.
U događajima oko potpisivanja Trojnoga pakta, vojnoga puča i napada Njemačke na Jugoslaviju, KPJ se držala direktiva Kominterne (Kl) koja je nakon pakta Hitler-Staljin zatražila da se odustane od stvaranja antifašističke Narodne fronte, jer se radi o svjetskom ratu dvaju imperijalističkih blokova koji æe se međusobno iskrvariti i time otvoriti vrata proleterskim revolucijama. Na toj viziji KPJ je još na V. zemaljskoj konferenciji 19-23. listopada 1940. utvrdila da "engleski i franucuski imperijalisti" ratom brane "svoje kolonijalno carstvo i hegemoniju", a "njemački i talijanski imperijalisti ... da zavladaju kolonijama i da porobe nezavisne narode i steknu hegemoniju u Europi i ostalom svijetu". U duhu takve politike KPJ je bila protiv pakta, ali i protiv toga da Jugoslavija stane na stranu Zapada. KPJ je tijekom 1940. i 1941. djelovala i na potkopavanju mjera obrane i na demoralizaciji jugoslavenske vojske, kako bi u pogodnom trenutku lakše preuzela vlast. U beogradskim demonstracijama 1941. KPJ je izbacila parole oslonca na SSSR i stvaranje narodne vlade.
U sklopu plana razbijanja Jugoslavije Hitler je odlučio da se stvori država Hrvatska pa je odmah, bez znanja Italije, uputio ekipu svojih diplomata Mačeku da on stupi na čelo hrvatske države. Hitlerovi delegati Walter Malletke i Edmund Veesenmaver iz Berlina su stigli u Zagreb i zajedno s njemačkim konzulom u Zagrebu, Alfredom Feundtom, obasuli Mačeka svim moguæim argumentima uvjeravajuæi ga, sve do 3. travnja 1941, u propast Jugoslavije i velikodušnost Njemačke koja æe poštovati novu hrvatsku državu kojoj æe na čelu biti legitimni vođa hrvatskoga naroda. Međutim, Maček je Hitlerove delegate uvjeravao da je i za Njemačku, i za Jugoslaviju, i za mir bolja solucija ako obje strane ostanu pri Trojnomu paktu od 25- ožujka. Odbivši njemačku ponudu, Vladko Maček je 4. travnja otputovao u Beograd i preuzeo položaj potpredsjednika vlade u nadi da æe se Pakt održati.
Mussolini je, dva dana nakon puča, 29. ožujka 1941, prvi put nakon dvanaestogodišnjeg boravka u Italiji, pozvao Paveliæa i obeæao mu da æe u neovisnoj Hrvatskoj ustaše dobiti vlast uz uvjet da se veæi dio Dalmacije ustupi Italiji, što je Paveliæ prihvatio. Nakon što je Maček odbio preuzeti državu, njemačka delegacija je također stupila u vezu s ustašama u ime kojih je S. Kvaternik prihvatio ulogu proglašenja samostalne države Hrvatske, kojoj æe na čelu biti poglavnik Ante Paveliæ.
Njemačka armija, potpomognuta armijama Italije, Bugarske i Mađarske, upala je 6. travnja 1941. u Jugoslaviju čija je vojska bez i jedne bitke kapitulirala. Karakteristično je da ni čisto srpske armije nisu pružile otpor.
Slavko Kvaternik je 10. travnja 1941, kada su njemačke postrojbe ušle u Zagreb, izdao proglas kojim je javnosti obznanio da voljom Njemačke i požrtvovnošæu poglavnika Paveliæa i ustaškog pokreta uskrsava Nezavisna Država Hrvatska (NDH).
Istoga dana na molbu Nijemaca i Kvaternika Maček je uputio poruku narodu "da se novoj vlasti pokorava ... i da iskreno surađuju s novom narodnom vladom". Nema sumnje da je kao čovjek mira, svjestan da drugog izlaza nema, a da bi se izbjegla avantura podjela i sukoba sa zastrašujuæim silama, Maček odlučio da valja čuvati ljudske živote i čekati da se najstrašniji rat u Europi završi, uvjeren u pobjedu zapadnih demokratskih zemalja.
Sutradan po proglašenju NDH, Paveliæ je još jedanput, na drugom sastanku s Mussolinijem u Veneciji, pristao Italiji ustupiti dalmatinske gradove koji nose povijesni talijansko-mletački pečat. Tek nakon toga on je s oko 200 ustaša, 15. travnja oko 4 sata ujutro, ušao u Zagreb i veæ sutradan imenovao prvu vladu NDH.
Sam čin proglašenja NDH, u koju je uvrštena i BiH, izazvao je euforično oduševljenje veæine hrvatskoga naroda. Oko nove vlasti okupili su se ljudi iz različitih društvenih slojeva, spremni da grade svoju nacionalnu državu, uskrslu nakon osam stoljeæa. Međutim, na plimi tog oduševljenja ustaše su od prvoga dana forsirano uspostavljali društveni sustav po uzoru na režime nacističke Njemačke i fašističke Italije. Takva politika je mnoge rodoljube postavila u najtežu dilemu: kako biti lojalan ideji nacionalne države kada ona svojim profašističkim režimom i uklapanjem u novi Hitlerov poredak dovodi u pitanje njezinu buduænost.
Proklamacija nacionalne države prihvaæena je optimistički, a u pojedinim krugovima i euforično. Ta je euforičnost potencirana i činjenicom da je nacionalna država došla bez ljudskih žrtava, zahvaljujuæi izbjegnutom ratu Jugoslavije sa silama osovine. Zavladalo je i uvjerenje da æe Hrvatska odmah ostvariti golemu gospodarsku i kulturnu prednost vezivanjem s Velikom Njemačkom, koja je postavila temelje za tisuægodišnji "novi europski poredak", kojemu se tada pripisivala superiornost nad dekadentnim zapadnim kapitalizmom i bezbožnim komunizmom. Glorificirali su se mladi "nacifašistički režimi" koji su odnijeli povijesnu pobjedu nad trulom zapadnom parlamentarnom demokracijom, u kojoj vlada plutokracija.
Međutim, s prvim danima euforičnog slavlja započela je i kalvarija NDH. Prvi čin na njezinu tragičnom putu bili su tzv. Rimski ugovori od 18. svibnja 1941. kojima je Ante Paveliæ ustupio Italiji veæi dio Dalmacije sa Sušakom, Šibenikom, Trogirom i Splitom, tako da je Hrvatskoj pripala nepristupačna podvelebitska obala, dio od Omiša do Cavtata s dvije male luke - Ploče i Gruž, zatim otoci Brač i Hvar te poluotok Pelješac. Suvišno je reæi koliko je bolno u srcima ljudi primljena izdaja Dalmacije.
Mađarska je kao saveznica NDH bez pitanja Zagreba 10. srpnja 1941. anektirala Međimurje.
NDH je dobila diplomatsko priznanje samo od nacifašističkih država: 15. travnja 1941. od Njemačke i Italije, a zatim odmah redom od Mađarske, Bugarske, Slovačke, Rumunjske, Danske, Finske, Španjolske, Japana, nacionalističke Kine i Mandžurije. Pokušaji da se dobije priznanje i od Vatikana nisu nikada uspjeli.
NDH je ušla u Trojni i Antikominternski pakt. Kao članica tih paktova NDH se 1941. uključila u rat protiv SSSR-a, a potkraj iste godine navijestila i rat SAD-u. Tako je A. Paveliæ u Drugome svjetskom ratu vezao sudbinu NDH sa sudbinom nacifašističkog bloka.
Režim NDH ustrojen po nacifašističkom modelu odmah je počeo djelovati. Nije bilo ni dana bezvlašæa jer su se sve institucije Mačekove Banovine Hrvatske stavile na raspoloženje Paveliæu. Paveliæ je odmah imenovao vladu, župane, čelnike kotareva i opæina - sve bez ikakve procedure jer država nije imala ni ustav ni sabor, tako da je poglavnik djelovao kao samoizabrani diktator zemlje i države.
Mehanizam upravljanja imao je dva stupa: državni, u kojemu nije bilo klasične podjele na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast jer je sve bilo u rukama šefa države, i stranački u obliku ustaške organizacije od vrha države do posljednje instance.
Politička se vlast izgradila na vertikali poglavnik - vlada - župani - kotarevi - opæine; bila je diktatorska jer je djelovala bez ustavno-pravnog ograničenja.
Vertikalnu organizaciju rukovodstva ustaškoga pokreta činili su glavni ustaški stan (GUS) na čelu s Paveliæem i njegovim "doglavnicima", koji nisu birani veæ ih je Poglavnik imenovao, i to je tijelo bilo vrhovni organ; njemu su bili podložni ustaški stožeri za županije, ustaški logori za kotareve i ustaški tabori za opæine. Taj mehanizam nije bio ni stranka ni pokret, jer je funkcionirao na apsolutnoj hijerarhijskoj podčinjenosti, a njegovi čelnici nisu birani veæ imenovani. Ustaška je organizacija u praksi dominirala državnim institucijama, a imala je i svoje vojne postrojbe ("Ustaška vojnica", dok je redovna vojska bila "Domobranstvo").
NDH je dakle bila tipična jednostranačka diktatorska država pod neformalnom vlašæu Njemačke i Italije. Njezin je suverenitet bio niži od onoga koji je Hrvatska imala u Habsburškoj Monarhiji, a njezini društveni odnosi na nižoj civilizacijskoj razini do one koju je dostigla do 1918. godine.
Ograničenost suvereniteta NDH ogleda se i u činjenici da ona nije smjela imati ratnu mornaricu, a domobranstvo je u početku bilo ograničeno na 16.000 vojnika. Njezin teritorij podijeljen je na interesno područje Italije i Njemačke, i to crtom Samobor-Glina-Dvor-Jajce-Bugojno-Goražde. Sjeverno od te crte prevlast je imala Njemačka, a južno Italija. Talijansko je područje bilo podijeljeno na tri zone: prva, ona koja je bila anektirana u talijansku državu, druga tzv. demilitarizirana zona s talijanskom vojskom do crte Ogulin-Slunj-Udbina-Kupres-Mostar-Nevesinje i treæa do demarkacijske crte s Njemačkom. Ta je podjela na zone važna zato što æe Italija do kapitulacije u jesen 1943. imati jaču vlast i moæ od one NDH.
Najtragičnija strana režima NDH jest njegova rasna politika. Pod udar te politike došli su Židovi, Cigani i Srbi. NDH je donijela propise o rasnoj pripadnosti, o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskoga naroda po uzoru na Hitlerove nacističke zakone. Najprije je započela likvidacija Židova.
Dvanaest dana nakon osnivanja NDH, ministar A. Artukoviæ izjavio je da æe vlada "uskoro riješiti židovsko pitanje na isti način kao što ga je riješila njemačka vlada". Nekoliko dana nakon toga Ante Paveliæ je njemačkim novinama izjavio da æe se "židovsko pitanje radikalno riješiti prema rasnim ... gledištima". O tempu likvidacije Židova Ante Paveliæ je sredinom prosinca 1941. iznio podatak da je koncem 1941. od oko 35.000 Židova još ostalo 12.000.
Najveæi dio Roma pobijen je 1941-1942. u Jasenovcu tako da je ta etnička zajednica gotovo nestala.
Ustaška je vlada odmah pozvala Srbe da se iz Hrvatske i BiH sele u Srbiju. Tako npr. Mile Budak na zboru u Brodu kaže da je domovina Srba u Srbiji, a ministar Žaniæ na zboru u Novoj Gradiški: "Ova država ... mora biti hrvatska... i zato oni koji su došli ovamo ti treba da odu..." Nakana je ustaške vlade bila da se dio Srba iseli, dio asimilira, a dio likvidira. Za prva tri mjeseca iselilo se u Srbiju od 140.000 do 180.000 Srba, a zatim su pobune, ustanci, rat prekinuli proces iseljavanja.
Što se tiče odnosa prema vlastitom narodu, dovoljno je reæi da se kažnjavala svaka nelojalnost. Za slušanje stranog radija mogla se dobiti robija. Najbolji indikator nepoštivanja volje i raspoloženja veæine hrvatskoga naroda jest upuæivanje njegova vođe Vladka Mačeka u logor Jasenovac veæ u listopadu 1941. godine.
Ustaški režim je prakticirao razne vrste manipuliranja narodom. U početku su građani masovno podržavali NDH ne gledajuæi pod kojim okolnostima se ona stvara, ne gledajuæi koji i kakvi ljudi preuzimaju vlast, pa čak i ne obziruæi se kakvu æe buduænost imati ta država. Taj hrvatski fenomen ne razlikuje se od sličnih fenomena drugih naroda u času stvaranja nacionalne države. Ljudi su bili strpljivi i nadali se da æe se režim demokratizirati. Međutim, odmah je počeo proces kvarenja režima. Čim je stvoren, mnogi su potrčali u njegove institucije da bi se okoristili. Neki su iskupljivali "grijeh" služenja prijašnjem režimu, drugi su uskočili na unosne položaje, treæi su vidjeli šansu bogaæenja tuđom imovinom itd. I sam je režim privlačio one koji su bili skloni slušati i služiti. Zato nije čudno što se za takve odmah našlo ime "nastaša".
*************************************************************
U ljeto 1941. jugoslavenski su komunisti krenuli u rat s koncepcijom da mnoštvom lokalnih ustanaka zapale sveopæi rat protiv okupatora i domaæih režima pod njegovom kontrolom, što je, naravno, značilo i protiv NDH, jedine države stvorene u raspadu Kraljevine Jugoslavije.
U svjetlu teorije ratne vještine izbor momenta za početak oružane borbe bio je čista avantura, jer su tada Njemačka i njezini saveznici bili na vrhuncu vojne moæi: sve napadnute europske države kapitulirale su, britanska je armija izbačena s kontinenta, a Crvena je armija gotovo bila u raspadu. Uostalom, nigdje u Europi nije bilo oružanih ustanaka, sve do završnih operacija, kada æe se oni podizati samo nekoliko dana ili tjedana, a rijetko mjeseci uoči prodora savezničkih armija (Francuska, Slovačka, Varšava itd.), tako da su takvi ustanci bili gotovo u vatrenoj vezi s nastupajuæim savezničkim armijama. Ustanak u tom trenutku podložan je moralnoj kritici. Naime, nehumano je bilo za rat nepripremljene i slabo naoružane ljude baciti u ratni vihor s potpuno neizvjesnom sudbinom.
Zašto je KPJ započela oružane ustanke u vrijeme kada za njih nije bio trenutak?
Odluka o oružanom ustanku izvirala je barem iz tri glavna elementa:
1.kao odana i disciplinirana članica KI, koja je SSSR po svojim internacionalističkim kriterijima smatrala i svojom domovinom, KPJ je na poziv Staljina odmah započela s oružanim ustancima;
2.KPJ je na osnovi svoga vlastitog mita o SSSR-u i Crvenoj armiji bila uvjerena da æe ona od prvoga dana rata prenijeti ratne operacije na teritorij pod njemačkom kontrolom i da æe za nekoliko mjeseci slomiti Wehrmacht;5 takva je vjera u brzi spektakularni slom Njemačke aktivirala komuniste da ne propuste prigodu za zauzimanje vlasti prije nego što bi to mogle učiniti neke druge snage;
3.idelogija KI uspjela je uvjeriti komuniste da II. svjetski rat stvara uvjete za nastavak svjetske proleterske revolucije, koja je samo privremeno zastala nakon Oktobarske revolucije 1917. godine.
Ukratko, ideologija i politika međunarodnoga komunističkog pokreta zasnivala se na Lenjinovoj viziji umiruæega kapitalizma i rađanja epohe komunizma kao svjetskoga dominantnog sustava. Iz takve je vizije proistekla avanturistička odluka o dizanju ustanka. Međutim, narod niti je imao komunističku viziju niti ga je bilo lako pokrenuti u borbu. Ali, komunistima æe okupacijski režim najviše pomoæi da se mnogi odazovu pozivu KPJ za borbu.
Tijekom ljeta i jeseni 1941. masovni je ustanak uspio samo u zapadnoj Srbiji i Crnoj Gori i u pretežno srpskim selima BiH i Hrvatske gdje su ustanike vodili i komunisti i četničke vode. Računa se da je u 1941. godini ukupno podoružjem bilo oko 60-70 tisuæa boraca, koji su nadzirali oko jedne treæine teritorija Jugoslavije.
I KPH koja je bila najveæa organizacija u sastavu KPJ - oko 4.500 članova od ukupno oko 12.000 - pokušavala je pokrenuti oružane borbe, ali je uspjela pretežno u srpskim selima Banovine, Korduna, Like i Slavonije, te u Dalmaciji, Hrvatskom primorju i Gorskom kotaru a naročito u mjestima koja su se našla pod talijanskom okupacijom. Na čelu NOB-a u Hrvatskoj bili su Rade Končar, Andrija Hebrang, Vlado Popoviæ, Vladimir Bakariæ i Ivan Rukavina.
U Sisku je 22. lipnja 1941. formiran, prvi u Europi, partizanski odred sastavljen od 39 boraca Hrvata. Istoga je dana počeo s borbenim akcijama i za mjesec dana narastao na oko 60 partizana.
Najveæi je poraz u prvim danima KPH pretrpjela 13. srpnja 1941. kada je od 80 zatvorenika na bijegu iz logora Kerestinec poginulo i ustrijeljeno 68, pretežno intelektualaca medu kojima Ognjen Prica, Otokar Keršovani, Božidar Adžija, August Cesarec i drugi.
Drugi težak partizanski poraz dogodio se u ljeto 1941. kada je oko 500 partizana Splitskog, Solinskog, Kaštelansko-trogirskog i Sinjskog odreda krenulo na područje Kninske krajine da razbije četničku organizaciju i odvoji srpske seljake od velikosrpskog utjecaja. Veæi dio tih odreda, slabo vodenih, razbile su talijanske postrojbe. Unatoč tim porazima, održala se i učvrstila mreža partijske i vojne strukture, i do kraja 1941. u partizane je došlo oko 7.000 boraca na područjima s pretežno srpskim stanovništvom.
Zanesen vrlo uspješnim početkom ustanka i vjerom u ofenzivu Crvene armije. Tito je u kolovozu 1941. odlučio da se odmah formira neka vrsta privremene revolucionarne vlade. KPH je u tu vladu predložila književnika Pavleka Miškinu i R. Pribiæeviæa, čelnika SDS-a. Bila je to preuranjena ideja i od nje se odustalo.
U rujnu iste godine CK KPJ odlučio je da se vojna struktura NOB-a izgradi na nacionalnom načelu, s glavnim stožerima za svaku od zemalja Jugoslavije. Na čelo Glavnoga stožera imenovan je Ivan Rukavina kao glavni zapovjednik i Vladimir Bakariæ u svojstvu političkog komesara.
Prvih šest mjeseci rata između partizana i NDH bilo je presudno. Jer, ako se jedna pobuna nije mogla ugušiti na samome početku, kasnije æe biti mnogo teže. Mnoge su okolnosti uvjetovale takav razvoj rata. Ustaški režim nije očekivao pobune iako je morao znati da æe progonjeni Srbi uzeti puške u ruke. Masa hrvatskoga naroda je u jesen 1941. ušla u proces podjela. Dio naroda stajao je uz NDH, bez obzira kakav je njezin režim i bez obzira na njezinu buduænost. Najveæi je dio naroda bio uz HSS čekajuæi da se konfuzna situacija razbistri, prije svega da procijeni je li partizanski pokret prosrpski, pa možda i pročetnički ili radikalno komunistički. Čekalo se i na daljnji razvoj rata između sila Trojnog pakta i velike antifašističke koalicije.
Za uspjeh NOB-a, poglavito u njegovoj prvoj fazi, odlučujuæe je bilo opredjeljenje Srba, koji su se našli između platforme KPH i četničkoga plana stvaranja Velike Srbije.
U ljetnim danima 1941. kada je izbila pobuna srpskog stanovništva na teritoriju NDH, odmah je započela žestoka politička borba između KP i srpskih glavara za pridobivanje masa za suprotne političke programe i ciljeve. Na početku pobune borbe su vodene zajedno, ali je brzo počela diferencijacija. Četnički centar za Hrvatsku osnovan je veæ u svibnju 1941, i to u Splitu, jer su Talijani tolerirali četničku borbu protiv NDH. U Splitu su se u svibnju 1941. okupili prvaci srpskih građanskih stranaka, oficiri jugoslavenske vojske, pravoslavni sveæenici, bogatiji Srbi i tamo osnovali Srpski nacionalni pokret. Iz Splita su srpske vođe odlazile u Kninsku krajinu, u Liku i u zapadnu Bosnu i na tim područjima veæ u ljeto 1941. formirali borbene četničke jedinice. Oni su pisali peticije Mussoliniju tražeæi da osim Dalmacije anektira još i Liku, Kordun, Baniju pa i BiH. Veæ krajem ljeta splitski četnički centar povezao se s Dražom Mihailoviæem u Srbiji i stavio se pod njegovo zapovjedništvo.
Krajem listopada osnovana su u okolini Knina dva četnička puka i nekoliko odreda, zatim početkom 1942. i četnička Dinarska divizija. Tada je distribuiran programski dokument četničkoga pokreta pod imenom "Elaborat Dinarske divizije", u kojem stoji da je ta divizija osnova i uporište za širenje četničkoga pokreta u sjevernoj Dalmaciji, Lici i dijelovima BiH. Autori četničkoga programa pišu da se tom borbom ostvaruje "Srbinova zamisao o stvaranju jedne velike Srbije, koja bi obuhvatila Srbiju, Vojvodinu, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju (do Šibenika) i Liku... u tako zamišljenoj srpskoj jedinici ima isključivo živjeti pravoslavno stanovništvo."
Glavna je zadaæa četnika borba protiv partizana, ustaša i Turaka. Što se tiče Nijemaca, tvrdi se da s njima neæe biti sukoba, jer su Srbi u zonama pod vlašæu Talijana.
Politika prema talijanskoj vojsci definirana je ovako: "Ne diraj me, jer te ne diram, a ne diram te iz toga razloga, što ti ne ometaš ostvarenje moje nacionalne zamisli."
Prema navedenomu dokumentu partizani su neprijatelji jer oni "pomoæu ustaša i muslimana, kolju i teroriziraju srpski živalj... ugušuju i ubijaju svaku srpsko-nacionalnu misao. Zbog ovoga... rat do krajnjih moguænosti života."
Do ljeta 1942. Dinarska četnička divizija narasla je na 5 pukova i dva odreda - oko 4.400 četnika. Ako se program vodstva četničkoga pokreta u Hrvatskoj poveže s projektom stvaranja Velike Srbije Draže Mihailoviæa, jasno je da bi se uspostavila teritorijalna veza između Velike Srbije i Slovenije.
Nasuprot Kninskoj krajini u kojoj komunisti nisu uspjeli ovladati pobunjenim masama, četnički se kolovođe nisu uspjeli infiltrirati među Srbe na Kordunu, Baniji i dijelu Like. Kninska krajina æe trajno ostati pretežno četnička, a Kordun, Banija i veæi dio Like partizanski, dok su komunisti u Slavoniji i Srijemu uspjeli gotovo sve Srbe uključiti u partizanski pokret. Tako je velika veæina Srba u Hrvatskoj 1941-1945. bila na strani NOB-a.
HSS, stranka koju je između dva svjetska rata slijedio gotovo čitav hrvatski narod, povukla se iz političke borbe, prepuštajuæi narod ustaškom režimu i komunistima. Ta politička pasivnost bila je određena moralnim i političkim nazorima. Seljački je pokret braæe Radiæ iz političkog života Austro-Ugarske naslijedio legalističko-pregovaračku i kompromisersku tradiciju, kojoj je voda HSS-a dodao svoje mirotvorstvo gandijevskoga tipa, a V. Maček kršæansku moralnu vertikalu koja se protivi nasilju. Taj mačekovski svjetonazor pretočen u politiku stranke znači da ona neæe ni pod koju cijenu sudjelovati u zločinima veæ æe joj geslo biti "sve za mir, mir ni za što". Na tom geslu Maček je prvo pristao na Trojni pakt, a zatim na povratak u generalsku vladu kada mu je ona obeæala da prihvaæa mir s Hitlerom. Međutim, sve to nije značilo da Maček i njegovi ljudi nisu imali političku platformu za tragično ratno doba.
Maček je od prvoga dana rata bio tvrdo uvjeren da æe sile Osovine biti poražene i da zato s tim silama i s NDH ne treba imati nikakve veze. Bio je siguran u pobjedu velike antifašističke koalicije, ali je promašio u predviđanju da æe Anglo-Amerikanci vladati Europom. Njemu se pripisuju ove dvije izreke: "Bliži nam je Jadran od Volge, prije æe saveznici nego Rusi" i druga: "Kada se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom." Treba sačuvati svaku hrvatsku glavu jer ishod rata neæe ovisiti o malom narodu ma kolike žrtve on dao.
U pogledu buduænosti Hrvatske po završetku rata, vodstvo HSS-a moralo je uzeti u obzir odluku velikih saveznika da se obnove sve države koje su razbile ili okupirale sile Osovine, a to je značilo da æe one diktirati i obnovu Jugoslavije. U skladu s takvom buduænošæu HSS æe nastaviti politiku koja je 1939. stvorila Banovinu Hrvatsku. Zato je nekoliko istaknutih prvaka HSS-a otišlo s izbjegličkom vladom u London. Svoje mjesto potpredsjednika vlade V. Maček je ustupio dr. J. Krnjeviæu, a u skupini hrvatskih političara u Britaniji i u SAD-u bili su i ban Banovine Hrvatske Ivan Šubašiæ, ministar J. Šutej i nekoliko diplomata i stručnjaka. Kao ministri u emigrantskoj vladi ti su se Hrvati žestoko svađali sa srpskim ministrima braneæi državno-pravni status Banovine Hrvatske. Oni su u studenom 1941. objavili Memorandum u kojemu se izjašnjavaju za ostvarenje hrvatske državnosti u granicama Jugoslavije, što srpski ministri nisu prihvatili unatoč sporazumu Cvetkoviæ-Maček 1939, pa do kompromisa do kraja rata nije došlo.
Maček i vodstvo HSS-a vjerovali su da æe u završnici rata domobrani odbaciti režim NDH i prijeæi na stranu HSS-a, jer su oni uniformirani seljaci koji su dva desetljeæa vjerno slijedili S. Radiæa i V. Mačeka.
Odnosi između ustaša i HSS-a bili su toliko konfliktni da je kompromis bio nemoguæ. Ustaše su napadale HSS kao projugoslavensku izdajničku stranku i odmah je zabranili, a Mačeka strpali u logor Jasenovac. Jedna frakcija prvaka HSS-a s njegova desnog krila, zahvaæena euforijom stvaranja NDH, prišla je ustašama, ali kampanja razbijanja HSS-a i prijelaza u ustaštvo pretrpjela je potpuni poraz. Od oko 7.000 mjesnih organizacija režimu je pristupilo oko 70, dakle svaka stota.
********************************************************************
Ustanak u Srbiji i Crnoj Gori - izbijanje rata između partizana i četnika - slom ustanka - prijenos težišta u zapadnu Bosnu i Hrvatsku
Iskoristivši odlazak njemačke vojske na rusku frontu, KPJ je uspjela u ljeto 1941. podiæi ustanak u zapadnoj Srbiji i dijelu Šumadije. stvoriti tzv. Užičku republiku s oko 25.000 partizana i u isto doba osloboditi gotovo cijelu Crnu Goru, koju su okupirali Talijani, i tamo stvoriti vojsku od oko 30.000 ljudi. Plamen masovnog ustanka u Srbiji i Crnoj Gori inspirirao je Tita da uporno i tvrdoglavo traži da komunisti u Hrvatskoj, BiH, Sloveniji i drugdje naprave sličan podvig i za kratko vrijeme oslobode što veæi dio svoje zemlje, ukazujuæi na skoru pobjedu Crvene armije. Uskoro æe, međutim, slobodni teritorij u Srbiji i Crnoj Gori biti reokupiran, a ustanička vojska razbijena.
Na oslobođenom teritoriju Užičke republike našla se skupina od 26 oficira i podoficira koja u travanjskom ratu nije predala oružje veæ se na čelu s pukovnikom Dražom Mihailoviæem sklonila na Ravnu Goru i na početku ustanka osnovala komandu četničkih odreda jugoslavenske vojske. U prvim mjesecima ustanka četnici Draže Mihailoviæa djelomično su sudjelovali u borbama zajedno s partizanima, ali su po sugestiji emigrantske vlade početkom studenog 1941. s leđa napali partizanske snage dok su one bile angažirane u borbama s njemačkim jedinicama, što je poznato kao tzv. Prva ofenziva. Tako se u Srbiji dogodio i građanski rat.
Korijeni oružanog sukoba Titovih partizana i Mihailoviæevih četnika bili su duboki i nalaze se u dvije nepomirljive političke koncepcije. Netočna je i teza da je KPJ svojom komunističkom retorikom i znakovljem prisilila četnike na oružani sukob, te da je zato tek poslije toga Draža Mihailoviæ oblikovao projekt Velike Srbije kao odgovor na komunistički program nove federativne Jugoslavije. U stvari, projekt Velike Srbije od svoga se oblikovanja sredinom XIX. stoljeæa nije nikada ni napuštao, veæ je prije početka ustanka aktualiziran prema novoj situaciji, nastaloj raspadom Jugoslavije i stvaranjem NDH.
Glavnina vodeæih srpskih političkih snaga se, nakon neuspjeha jugoslavenske unitarističke ideje, a poglavito nakon stvaranja Banovine Hrvatske, okrenula ideji Velike Srbije u Jugoslaviji. To je značilo da se neæe dopustiti ni stopa širenja Banovine Hrvatske, a ostala Jugoslavija bez Slovenije konstituirala bi se u državnu jedinicu pod imenom "srpske zemlje". Slom Jugoslavije 1941. prekinuo je provedbu toga projekta.
Nakon razbijanja Jugoslavije, Stevan Moljeviæ je 30. lipnja 1941. izradio dokument o stvaranju Velike Srbije pod imenom "Homogena Srbija". Po Moljeviæevu projektu, koji je prihvatio četnički pokret Draže Mihailoviæa i neki ministri u emigrantskoj vladi, srpska zapadna granica obuhvaæa Dalmaciju sve do Karlobaga, pola Like, Pokuplje do Karlovca s Kordunom i Banijom, zatim pakračko, daruvarsko i virovitičko područje i sav teritorij istočno od toga područja. Iz anektiranih bi teritorija Hrvatske u njezin ostatak Hrvati bili iseljeni, a Srbi naseljeni unutar granica Velike Srbije. Teritorijalnim razgraničenjem s Hrvatima željelo se ispraviti "kobnu grješku" Nikole Pašiæa koji je to 1918. propustio učiniti, veæ je stvaranjem unitarističko-centralističke države "utopio" Srbiju u Jugoslaviju, bez postavljanja zapadnih srpskih granica prema Hrvatskoj. Sada je povijesna šansa da se ta pogrješka ispravi. Tako bi se stvorila mala Hrvatska koja se uvijek lako može ili kontrolirati ili amputirati.
U trenutku kada se stvarao Moljeviæev projekt, izgledalo je da se može lako ostvariti kako zbog povoljne međunarodne, tako zbog još povoljnije unutarnje situacije. Naime, kao što su sile pobjednice nakon Prvoga svjetskog rata pružale jaku zaštitu Jugoslaviji, tako su i velesile antihitlerovske koalicije Jugoslaviju tretirale svojom ratnom saveznicom, odlučne da je nakon rata obnove. Hrvati kompromitirani stvaranjem kvislinške NDH i progonom Srba, bit æe osuđeni od država antifašističke koalicije čija saveznica je Jugoslavija. Tako Hrvati neæe imati snage spriječiti obnovu Jugoslavije i stvaranje Velike Srbije. Međutim, golema se opasnost iznenada pojavila u obliku partizanskog pokreta koji po programu KPJ ruši velikosrpsku koncepciju stvaranjem šest državnih jedinica u granicama Jugoslavije. Iznenada se taj pokret pojavio i postao jedini pravi i opasni protivnik ideji Velike Srbije i zato njega treba uništiti. Taj cilj opravdava sva sredstva uključivo i vojnu suradnju sa svim okupatorima, pa i s NDH. Zato je od ishoda ratnog sukoba partizana i četnika ovisila sudbina svih naroda i narodnosti Jugoslavije. Zato je srpska vladajuæa klasa angažirala četničke snage u borbi za uništenje partizanskoga pokreta koji je nosio dvostruku opasnost: komunističku vlast i vraæanje Srbije u granice iz vremena do I. svjetskog rata.
Kako je sukob partizana i četnika bio najpresudniji za buduænost svih naroda i zemalja Jugoslavije, valja ga nešto šire objasniti.
Vođe i četničkoga i partizanskog pokreta bili su uvjereni u pobjedu saveznika. U takvoj viziji, a s obzirom na to da je buknuo partizanski rat s kojim vlastodršci Jugoslavije prije nisu računali, jedini realni konkurenti za buduæu vlast nakon neminovnoga poraza fašizma bili su velikosrpska buržoazija i KPJ. Borba između ta dva najljuæa politička protivnika trajala je od 1919, ali su komunisti tek slomom režima Kraljevine Jugoslavije, u okolnostima opæega rata u Europi, mogli računati na preuzimanje vlasti. Slamanjem velikosrpskog režima, smatrali su komunisti, rješava se tzv. jugoslavensko nacionalno i socijalno pitanje, naravno, uspostavom boljševičkoga tipa državne vlasti. U tom smislu KPJ je zaista bio najopasniji protivnik ideje Velike Srbije, jer nastupa pod zastavom Jugoslavije i pod njom ulazi u borbu protiv srpskih nacionalnih snaga koje se također bore za Jugoslaviju, ali ne federativnu veæ velikosrpsku državu.
Velikosrpska buržoazija je u ideologiji KPJ vidjela čudnovatu sintezu interesa Kominterne, Vatikana, masonstva, ustaštva i drugih apsolutno nespojivih mračnih sila. U tome ima zrnce istine jer je svim nesrpskim narodima zaista odgovarao slom ideje Velike Srbije, a i nekim snagama izvan Jugoslavije.
Sve u svemu, dvadesetogodišnji sukob KPJ i protagonista Velike Srbije u 1941. je godini ušao u presudnu oružanu borbu u kojoj nije moglo doæi do kompromisa, veæ se taj sukob morao riješiti samo porazom jedne ili druge ratujuæe strane buduæi da su interesi,- klasni i nacionalni - bili nepomirljivi.
Na prijelazu jeseni u zimu 1941/42, kada su partizanske snage u jačini od 50 do 60 tisuæa boraca ozbiljno ugrozile opstanak njemačke okupacijske vlasti u Srbiji, i kada su se otkrili skriveni ciljevi KPJ, Njemačka i Italija su nadmoænim vojnim snagama ugušile ustanak tako strašno da je od te velike partizanske vojske, čiji ostatci su se spasili bijegom u planine istočne Bosne, ostalo oko 5 do 6 tisuæa prekaljenih partizana. Bitka KPJ za Srbiju i Crnu Goru bila je izgubljena - tako su gospodari situacije postali okupatori, domaæa kvislinška vlast i četnici.
Rat između partizana i četnika koji je u jesen 1941. izbio u Srbiji proširio se na Crnu Goru, BiH i Hrvatsku. Četničke su vode pravili pučeve u ustaničkim jedinicama, ubijali komuniste, poglavito političke komesare, a to isto su njima činili komunisti, boreæi se za svoj utjecaj medu ustanicima.
Obračuni između partizana i četnika u BiH nisu bili tako "jednostavni". Zapadna Srbija i Šumadija nacionalno su homogene, a BiH je zemlja s najisprepletenijim etničkim sastavom. Tamo je vrlo brzo nastao opæi pokolj. Srbi su jedinstveno odbili priznati NDH, a oni Hrvati i muslimani koji su euforično prihvatili NDH, svojim su terorom izazvali spontane pobune Srba, a ovima se kao vode pokušali nametnuti pristalice režima Kraljevine Jugoslavije (prvaci građanskih stranaka, žandari, šefovi državnog aparata, oficiri, pravoslavni sveæenici, trgovci, intelektualci itd.).
Zato je nakon gubitka Srbije i Crne Gore, sudbina partizanskog pokreta sada ovisila o Hrvatskoj i BiH, i to upravo najviše od Srba u tim zemljama jer su oni činili veliku veæinu ustanika. Ako bi se Srbi priklonili ideji Velike Srbije, istjerani srpski i crnogorski partizani ne bi se mogli skloniti preko Drine, niti bi bilo moguæe s Hrvatima i muslimanima održati partizanski pokret. Jer, srpskim masama je mnogo veæi neprijatelj bio režim NDH nego strani okupatori. Srbija nije mogla priskočiti u pomoæ svojim Srbima u BiH i Hrvatskoj jer joj je Wermacht vezao i "noge i ruke". Glavna početna ustanička tendencija vodila je međuetničkom i međuvjerskom ratu sve do samouništenja. Ustaški zločini okrenuli su Srbe protiv Hrvata i muslimana, a ovi su pod četničkim terorom još jače nasrtali na Srbe. Začarani se krug počeo zatvarati - sve je vodilo u pakao. Ako bi se početni raspored i sukob tako nastavio, KPJ ne bi mogla nikoga pridobiti za svoj program. A upravo su se komunisti kao "s neba pali spasitelji" pojavili da zaustave međuetnički rat. Nastala je žestoka borba za mase.
Politici etničkoga čišæenja ustaša nad Srbima, četnika nad Hrvatima i muslimanima, KPJ je suprotstavila "bratstvo i jedinstvo", viziju utopijske buduænosti, braneæi Srbe od ustaša, a Hrvate i muslimane od četnika. I ta politička platforma zajedno s idejom obnove Jugoslavije i očevidnom borbom protiv okupatora i režima NDH, uspjela je odvratiti veæinu Srba-prečana od ideje Velike Srbije. Veæina se srpskoga naroda u Hrvatskoj i u BiH do ljeta 1942. svrstala u partizanski pokret. To æe spasiti Tita kada on s ostatcima svojih jedinica stigne u zapadnu Bosnu. Jedan od razloga je bilo i to što ljudi nisu mogli podnijeti četničku suradnju s Nijemcima, Talijanima, a poglavito s ustašama. Intervencija komunista u sukobe Srba/Hrvata i muslimana, između njih i unutar njih, uspjela je veæinu srpskoga naroda privuæi u partizanski pokret. Uz četnike ostala je Kninska krajina, dio središnje Bosne i istočne Hercegovine.
Nakon previranja u 1941. i u prvoj polovini 1942, nastupilo je relativno "čisto stanje" i jasan raspored i odnos političkih snaga kao i njihove tendencije. Jasno su se profilirale sve političke struje - četnička, partizanska, ustaška, HSS-ova itd. - ali æe i u daljnjem razvoju, do kraja rata, biti prijelaza iz jednoga u drugi tabor.
********************************************
Na crti sovjetizacije društvenoga života na slobodnom teritoriju, komunisti su počeli paliti neka "neprijateljska sela", ubijati imuæne ljude i lokalne građanske političare, samo zato što bi oni mogli sutra postati buduæi politički protivnici socijalizma. Zbog takve je politike dio seljaka napuštao NOB, dio partizana je dezertirao, dio odlazio u četnike - sve je vodilo jačanju građanskoga rata. Od desetina tisuæa partizana, ostali su uglavnom komunisti, drugi su se svi razbježali. U tako teškoj vojno-političkoj situaciji nastupila je i velika glad. Više nije bilo nikakvih zaliha namirnica u Crnoj Gori, istočnoj Hercegovini i istočnoj Bosni. U to doba godine ni u mirnom razdoblju više nije bilo hrane, jer je lanjska žetva pojedena i čekala se nova. Partizani su dobivali po 70 grama zobenog brašna, kruh se pekao i od suhih krušaka. Nestalo je gotovo svih lijekova. Municija je pala na svega 3-5 metaka na jednog borca. Borba se morala voditi i hladnim oružjem.
Slobodni teritorij stalno se smanjivao, jedinice se raspadale, prijetio je potpun poraz i kapitulacija. CK KPJ je, međutim, unatoč svemu tome, držao ostatke vojske u planinama u nadi da æe s tih položaja, a u vjeri da æe Crvena armija ipak nastaviti ofenzivu, ponovno prijeæi u Srbiju i tamo povesti odlučujuæu bitku protiv četničkih snaga i time osvojiti vlast i ostvariti konačnu pobjedu. Međutim, na tim se položajima više nije moglo izdržati.
Na kraju šestomjesečnih borbi između partizana s jedne i njemačkih, talijanskih, četničkih i ustaško-domobranskih postrojbi s druge strane, slobodni se teritorij sveo na obronke Zelengore, Magliæa i Ljubišnje. Na tome ostatku partizanskog teritorija našao se Tito s oko 4.500 partizana - ostatkom od preko 50.000 koliko je bilo u zapadnoj Srbiji, Crnoj Gori, istočnoj Bosni i istočnoj Hercegovini krajem 1941. i početkom 1942. Ostatci te vojske bili su iscrpljeni danonoænim višemjesečnim borbama u tijeku surove zime i gladnoga proljeæa 1942. godine.
Glad, bolest, iznemoglost, slobodni teritorij smanjen na puste planine, napuštena sela i gradovi pali pod vlast okupatora, a oko partizanske grupacije desetine tisuæa neprijateljskih vojnika na polaznim položajima spremni na posljednji udar za potpuno uništenje Tita i njegovih boraca: više se nije moglo izdržati ni jedan dan, moralo se nekamo probiti.
U momentu kada je Tito na Zelengori tražio izlaz iz bezizlazne situacije - u istočnoj polovini Jugoslavije, istočno od linije rijeka Bosne i Neretve - partizanski je pokret bio slomljen. Ostale su samo male grupice partizana koje su se skrivale u planinama, progonjene kao zvjerad. Povratak u Srbiju i Crnu Goru, dakle, nije bio moguæ. Jedini izlaz i spas bio je odlazak u zapadnu Bosnu i Hrvatsku gdje se partizanski pokret stabilizirao nakon obračuna s četnicima 1941/42.
Krajem lipnja 1942. Tito se s četiri brigade - koje su na pohodu u zapadnu Bosnu razorile prugu Sarajevo-Mostar, zauzele Konjic, Gornji Vakuf, Šuicu i 25. srpnja 1942. Duvno, a zatim Livno, dok su u borbi za Kupres pretrpjele poraz - spojio s partizanima Dalmacije i zapadne Bosne. Sve te snage su u jesen 1942. stvorile tzv. Bihaæku republiku na prostoru veličine Švicarske.
Dok je u zimi i tijekom proljeæa 1941/42. trajala bitka slamanja partizanskog pokreta u Srbiji i Crnoj Gori, u Hrvatskoj se NOB razvijala sporo, ali kontinuirano i stabilno, bez lokalnih poraza osim u slučaju razbijanja dalmatinskih partizanskih odreda i četničkog zauzimanja Kninske krajine u ljeto 1941.
Inspiriran masovnim ustankom u Crnoj Gori i Srbiji, Tito je jačao pritisak na CK KPH da se isto učini i u Hrvatskoj. Međutim, s obzirom na zanos nastao stvaranjem nacionalne države, povjerenje u HSS koja je inzistirala na politici čekanja, te stoljetna iskustva seljaštva koje mu je govorilo da se ne da uvlačiti u avanture, da ne napušta svoj dom i svoje gospodarstvo, ta bi se Titova direktiva izrodila u sigurni poraz. CK KPH nije proveo Titovu direktivu, ali ne zbog neposluha, veæ zato što je to bilo nemoguæe.
Na masovni ustanak nije bilo lako pokrenuti čak ni srpske mase, iako su one bile životno ugrožene od ustaškog režima.
KPH je u 1942. uspjela podiæi u borbu oko 7.000 ljudi, mahom Srba. Taj broj je do polovice 1942. narastao na oko 12.000 opet veæinom Srba, a do kraja te godine, u kojoj su sve više dolazili Hrvati, na oko 25.000. U tom su razdoblju oružane snage NDH rasle mnogo brže. Veæ krajem 1941. ustaške postrojbe, tzv. "ustaška vojnica" kao stranačka vojska narasla je na oko 15.000, a u 1942. ojačana je na oko 42.000 ljudi svrstanih u jedan zdrug i 56 bojni; u 1943. dostigla je oko 55.000 ustaša.
Domobranstvo NDH, koje je po diktatu Njemačke moglo imati do 16.000 ljudi, naglo se, nakon ukidanja limita zbog rata, poveæavalo tako da je do kraja 1941. imalo 65.000, 1942. godine 110.000, a 1943. godine 135.000 ljudi. Dakle, ustaša i domobrana ukupno je bilo 1941. preko 80.000, 1942. 150.000, a 1943. godine 190.000. Tom broju oružanih snaga treba dodati 369, 373. i 392. legionarsku diviziju (nazvane "Vražja", "Tigar" i "Plava") u kojima su vojnici bili Hrvati, a zapovjednici Nijemci. Odnos oružanih snaga NDH i partizana u 1941. bio je 10:1, a u 1942. 6:1. U taj odnos snaga valjalo bi uključiti i onaj u BiH gdje su oružane snage NDH bile angažirane, ali o tome nema pouzdanih podataka.
Uzimajuæi u obzir da u času osnivanja NDH nije imala svojih oružanih snaga, one su se razvijale vrlo brzo, deset puta brže od partizanskih snaga u 1941. U 1942. obje se ratujuæe snage uveæavaju, uz izrazitu nadmoæ oružanih snaga NDH nad partizanskima.
Koje su okolnosti utjecale na odnos između domobransko-ustaških i partizanskih snaga u 1942. godini?
Gotovo sve su okolnosti bile na strani bržeg razvoja domobransko-ustaških snaga.
Prvi i najjači činitelj snažnoga razvoja domobransko-ustaških snaga jest sam čin osnivanja nacionalne države, o čemu je veæ bilo govora. Efekt toga čina bio je najjači u 1941. godini. On je, doduše, počeo slabiti, i to se veæ osjeæalo u 1942, ali se do kraja rata uopæe neæe ugasiti.
Razvoj na glavnini ratišta u 1942. bio je u znaku spektakularnih pobjeda sila Trojnoga pakta. Wermacht je krajem ljeta 1942. izbio na Volgu, opkolio Staljingrad i prodro blizu naftnih polja u Bakuu, izbio na Kavkaz postavivši njemačku zastavu na Elbrus.
Istih mjeseci maršal Rommel ("pustinjska lisica"), goneæi britansku vojsku uz sredozemnu obalu Afrike, izbio je 26. lipnja 1942. na egipatsku granicu; cilj su prodora Aleksandrija i Suez. Ambicija je bila da se dva kraka kliješta - iz Rusije preko Kavkaza i iz Egipta preko Sueza - spoje na Srednjem istoku i privuku Iran i Tursku u rat protiv saveznika. U isto vrijeme Japan je gotovo razbio anglo-američki obrambeni sustav na Pacifiku i u jugoistočnoj Aziji. Propaganda je svakoga dana uvjeravala mase o skorom slomu Rusije i saveznika. Stanje na svjetskim ratištima u cjelini je bilo na strani NDH kao članice Trojnoga pakta. U takvoj situaciji razumni ljudi ne idu u pobunu protiv režima, koji je na vrhuncu svojih snaga i svoje moæi. Samo velika nužda - ideološki fanatizam, avanturizam i životne opasnosti - mogu biti pokretači za oružanu borbu, ali ne masa veæ pojedinaca i skupina. I tako je i bilo 1942. u kojoj se nije dogodio ni jedan slučaj masovnog odlaska u partizane.
Politika režima u NDH prema Srbima, posebno na području izvan BiH, utjecala je na smirivanje situacije. I tom je režimu postalo jasno da je brutalan udar, ubijanje, nasilno iseljavanje Srba glavni razlog njihove pobune. Nužda je natjerala da se moralo popustiti. U proljeæe 1942. vlasti su obavile konzultacije s dijelom pravoslavnih sveæenika pa je postignut sporazum o osnivanju hrvatske pravoslavne crkve. Za glavara te crkve postavljen je ruski sveæenik ("bijeli" emigrant), novomoskovski metropolit Germogen, s čime se složio i patrijarh SPC Gavrilo Dožiæ (tada interniran). Iako je to bila demagogija, ipak nije ostala bez utjecaja na dio naroda. Uz to, tada su Srbi pozivani i u pomoæne službe domobranstva, što je također pridonijelo tupljenju oštrice antisrpske politike.
NDH je u 1942. ublažavala početni teror prema Srbima i pod pritiskom Njemačke i Italije, jer im je svaki vojnik trebao na veæini ratišta, a one, eto, moraju odvajati i svoje snage da održe vlast u Hrvatskoj. Nijemci su stalno nastojali da na čelo NDH dovedu neku alternativnu ekipu, ali u tome nikada nisu uspjeli jer je Maček to odbijao, a drugih nije bilo pa su morali stalno držati Paveliæa.
Italija, kao "saveznica" NDH, imala je druge motive svoje neprijateljske politike prema Hrvatskoj. Njezina osvajačka politika uništava Hrvatsku bez obzira na režim; u tom cilju talijanska je vlast dala puni oslonac četnicima u Dalmaciji, Lici i svim ostalim područjima. Kada Hitler i njemački generali opominju Talijane zbog pomaganja četnika, oni se opravdavaju i argumentima da NDH nije u stanju održavati mir i red. U 1942. podrška Talijana četnicima dobila je još jedan motiv: držati kontakt s Dražom Mihailoviæem, koji kao ministar vlade u Londonu može koristiti za vezu sa saveznicima za sklapanje separatnog mira, čemu je težio dio talijanskih vlastodržaca.
Sljedeæi vrlo važan činitelj usporavanja porasta partizanskih snaga jest miroljubivost i životni realizam seljaštva. Nije se radilo samo o privrženosti seljaka Mačekovoj politici čekanja veæ i o njegovoj neraskidivoj sraslosti s obitelji i s gospodarstvom. Rat, kao najveæe ljudsko zlo, od kojeg je seljak bježao, donio je golemu potražnju za svakim, pa i najlošijim poljoprivrednim proizvodom, a cijene su im rasle iz dana u dan. Srednji i bogatiji seljaci počeli su stjecati nešto veæa novčana sredstva pa su, začudo, porasla ulaganja na njihovim gospodarstvima.
Bilo bi izvan pameti napustiti svoje gospodarstvo i obitelj i otiæi u šume i planine među tzv. odmetnike. U partizanima gotovo uopæe nije bilo oženjenih ljudi.
Sve u svemu, ukupne okolnosti - od onih na svjetskim ratištima do konstelacije snaga u zemlji - više su bile na strani NDH nego na strani KPJ/KPH. Znakovito je da u borbama nije bilo velikih gubitaka ni na jednoj strani. Oblici gerilskog rata - prepad, zasjeda, kratki udari pa bijeg, zatim kraæe i duže izbjegavanje sudara - nisu uzrokovali veæe ljudske gubitke. Ni domobransko-ustaške snage nisu se rado upuštale u lov na "odmetnike" po "šumama i gorama".
Pa ipak, u 1942. oslobodilačko-gradanski rat definitivno se razvio. Na jednoj strani fanatična ustaška vojnica, popunjavana uglavnom iz nerazvijenih brdsko-planinskih prostora s hajdučkim mentalitetom, i to pretežno iz siromašnijih obitelji, i gradskih sredina nižega društvenog statusa, a na drugoj partizani, u 1941/1942. sa srpskom veæinom koju je nosila visoka borbenost i osvetnička strast zbog progona njihova naroda, postajuæi sve više militantna ideološka vojska indoktrirana vrlo vještom i izrazito učinkovitom komunističkom ideologijom - stajali su jedni spram drugih spremni da izginu, a da se nikada ne pomire. Između tih dviju barikada stajala je velika veæina seljaštva i građanstva - nemoæno čekajuæi razvoj građanskog rata i odazivajuæi se na poziv u vojsku, ali samo ako nisu na bilo koji način mogli mimoiæi tu "gorku čašu".
*************************
Prekretnica u BiH - odlučujuæa bitka partizanske i jugoslavenske vojske (četnika) - neuspjeli pokušaj prodora u Srbiju 1943.
Dok je Srbija cijele 1942, 1943- i prve polovine 1944. bila pacificirana i rojalistički raspoložena, s malim partizanskim jedinicama na svom jugoistočnom području, u jesen 1942. gotovo su sve partizanske snage djelovale u zapadnoj polovini Jugoslavije. Najveæe ratne operacije zbivale su se u BiH i Hrvatskoj odnosno na teritoriju NDH, gdje su se u drugoj polovini 1942. nalazila dva korpusa, devet divizija, 36 brigada, četrdesetak partizanskih odreda s oko 150.000 boraca.
Udružene hrvatske i bosanske snage zajedno s proleterskim brigadama koje je Tito u ljeto 1942. doveo u zapadnu Bosnu, stvorile su "kompaktan slobodni teritorij" - tzv. Bihaæku republiku od oko 48.000 km2 što je bilo područje veæe od Belgije, Švicarske ili Nizozemske.
U Bihaæu je 26/27. studenoga 1942. osnovano Antifašističko vijeæe narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) s nakanom da formira vladu i time zatvori vrata povratku monarhije i starog režima. Međutim, Moskva je to spriječila da se ne zamjeri saveznicima koji su podržavali kraljevsku emigrantsku vladu u Londonu, pa je AVNOJ dobio status političkog tijela, a ne središnjeg organa vlasti nastajuæe države.
Politbiro CK KPJ, međutim, nije prihvatio sugestiju KI da odgodi "pitanje režima", veæ je u praksi provodio smjenu vlasti. Proglas što ga je AVNOJ iz Bihaæa uputio narodima Jugoslavije to jasno potvrđuje. U njemu se, uz ostalo, kaže:
"Naša pobjeda bit æe potpuna samo onda, kada se narodi u oslobođenoj zemlji budu osjeæali kao svoj na svome, kada budu sami preko svojih slobodnom voljom izabranih narodno-oslobodilačkih odbora, solidarnim radom sviju, osigurali sve uvjete za jedan poredak koji æe im pružiti moguænosti da ostvare istinsku i pravu demokraciju i da izgrade jednu slobodnu, nezavisnu i bratsku zajednicu.
Da bi se sve ovo postiglo, potrebno je prije svega jedinstvo i složna borba protiv fašističkog poretka... kao i protiv reakcionarnog poretka koji pokušava silom održati izbjeglička jugoslavenska vlada..."
Istodobno s osnivanjem AVNOJ-a osnovane su dvije opæejugoslavenske društveno-političke organizacije: Antifašistički front žena Jugoslavije (AFŽ) na Zemaljskoj konferenciji od 6. do 8. prosinca u Bosanskom Petrovcu i Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije (USAOJ) na omladinskom kongresu u Bihaæu od 27. do 29. prosinca 1942. godine. To su klice buduæe centralizacije.
Stvaranje tako golema slobodnog teritorija i relativno velike partizanske vojske stavilo je sve ratne sile pred dilemu: kako i što dalje u vođenju rata i ostvarivanju svojih političkih ciljeva.
Najveæi broj neprijateljskih snaga tijekom cijeloga rata dostignut je upravo na prijelazu 1942/43. godine. Tada je bilo oko 930.000 okupatorskih i kvislinških vojnika, i to: oko 160.000 njemačkih, oko 350.000 talijanskih, oko 80.000 bugarskih, oko 40.000 mađarskih, oko 162.000 vojnika oružanih snaga NDH, oko 12.000 vojnika oružanih snaga vlade Milana Nediæa, oko 4.000 pripadnika srpskoga dobrovoljačkog korpusa, oko 4.000 četnika Koste Peæanca, oko 80.000 četnika Draže Mihailoviæa - "jugoslavenska vojska", oko 6.000 vojnika ruskoga zaštitnog korpusa, 5.000 vojnika slovenske "Bele garde", crnogorskih nacionalnih trupa, albanskih kolaboracionističkih jedinica i niz drugih vojnih formacija, ukupno 300.000 "jugoslavenskih građana" u oružanim snagama u službi okupatora na teritoriju Jugoslavije."
Ratna inicijativa, koja je bila u rukama partizanskih snaga u drugoj polovini 1942. godine, početkom 1943- prešla je na stranu okupatora. Njemačka vrhovna komanda započela je 20. siječnja 1943. s oko 130.000 vojnika tzv. IV. ofenzivu i 15. svibnja 1943. nastavila V. ofenzivu protiv NOV-a i POJ-a iz dva osnovna razloga: prvo, što su partizanske snage do kraja 1942. gotovo razbile NDH pa je osovinskom okupacijskom sustavu prijetio slom na velikom području Jugoslavije, a drugo što je i na istočnom i na afričkom frontu nastala ratna prekretnica. Naime, vojske antihitlerovske koalicije prešle su u napad, što je prisililo njemačku vrhovnu komandu da poduzme velike vojne operacije kako bi razbila NOV i POJ i osigurala svoju pozadinu, posebno Balkan koji bi mogao postati područje invazije savezničkih vojska u 1943. godini.
Skoro u isto vrijeme, tj. potkraj 1942, Draža Mihailoviæ koji je gotovo sve snage iz Srbije i Crne Gore koncentrirao u BiH, planirao je s "jugoslavenskom vojskom" - četnicima - krenuti na zapad, razbiti partizanske snage kako bi jugoslavenska vlada bila sigurna u obnovu Kraljevine Jugoslavije.
Istovremeno je i rukovodstvo KPJ, odnosno Vrhovni štab NOV-a i POJ-a, planiralo da s grupom divizija krene s teritorija Bihaæke republike natrag u Crnu Goru i Srbiju da razbije "snage kontrarevolucije" i pomogne tamošnjim malim snagama kako bi se mase ponovno digle u oružanu borbu protiv okupatora i time prešle na stranu komunista, a protiv četnika.
Na osnovi tih planova vojnih operacija odvijale su se najdramatičnije bitke u narodnooslobodilačkom ratu, posebno bitka za ranjenike na Neretvi od 15. veljače do 15. ožujka 1943. i bitka na Sutjesci od 15. svibnja do 15. lipnja 1943. u kojoj je sudjelovalo 127.000 neprijateljskih vojnika protiv 19.700 boraca grupe divizija pod zapovjedništvom Vrhovnog štaba koje su u toj bitci izgubile treæinu svojih boraca.
Tako su se vremenski podudarili ofenzivni planovi okupacijskih armija, jugoslavenske vojske (četnika) i Titove partizanske armije.
Najkrupnija politička implikacija vojnih operacija u sklopu tzv. IV. i V. ofenzive jest poraz glavne grupacije Draže Mihailoviæa (oko 26.000 četnika) koja je u suradnji s okupatorom pripremala uništenje grupe divizija na Neretvi, ali je sama doživjela težak poraz nakon kojeg se četničke snage neæe više oporaviti. U tim zimskim operacijama poginula je treæina partizana, među kojima 50% Hrvata, ali to nije oslabilo Tita, jer je glavnina partizanskih snaga bila izvan teritorija tih bitaka.
Kakva je bila globalna situacija na jugoslavenskom ratištu nakon vojnih operacija IV. i V. ofenzive?
U ljeto 1943. navršavala se druga godina narodnooslobodilačkog rata i revolucije. Ne računajuæi niz specifičnosti razvoja NOP-a u pojedinim jugoslavenskim zemljama i područjima, osnovno obilježje vojnopolitičke situacije na jugoslavenskom ratištu - gledano uglavnom kroz prizmu odnosa snaga revolucije i kontrarevolucije - bilo je da su gotovo sve krupnije vojne formacije NOV-a i POJ-a, brigade, divizije i korpusi, veæ godinu dana (od ljeta 1942) operirale u zapadnoj polovini Jugoslavije. Oko dvadeset partizanskih divizija - broj se stalno poveæavao tako da æe ih potkraj 1943. biti 27 - nalazilo se u Bosni, Hrvatskoj i Sloveniji. Prijašnju središnju zonu slobodnoga partizanskog teritorija - Šumadiju, zapadnu Srbiju, Sandžak, Crnu Gori i dio slijeva Drine -držali su okupatori i "jugoslavenska vojska u otadžbini" (četnici), ali je ona nakon poraza u slijevu Neretve i Drine u proljeæe 1943. godine vojnički znatno oslabljena.
Za vrijeme IV. i V. ofenzive, tj. u prvoj polovini 1943. godine, u svim zemljama i pokrajinama Jugoslavije NOP se razvijao uspješno i stabilno. Vrijeme plima, kriza i oseka ustanaka iz 1941. i 1942. nije se više ponavljalo.
Jugoslavenska vlada u Londonu i Hitlerova vlada, odnosno njemačka vrhovna komanda - svaka za svoj račun - učinile su sve što je u njihovoj moæi da spriječe prodor partizanskih divizija u Srbiju jer je ona sve više postajala ključ situacije: prvi da pri kraju rata osloncem na Nediæeve i Mihailoviæeve oružane snage najprije ondje uspostave svoju vlast, a drugi da čuvaju pozadinu svojih armija raspoređenih od Trsta duž Jadrana, preko grčkih obala do Bugarske, što je od životnog interesa za "jugoistok", zbog nestabilnosti Italije i moguæeg iskrcavanja saveznika na Balkanu. I u tim nastojanjima obje su strane uspjele još godinu dana - sve do prodora veæe grupe partizanskih divizija iz BiH i Hrvatske u Srbiju u ljeto 1944. godine.
Odlučujuæa 1943- - slamanje snaga obnove Kraljevine Jugoslavije - neuspjeh HSS-a - početak agonije NDH - plima partizanskog pokreta - konstitucija jugoslavenske federacije
Ljeti 1943. nastala je prekretnica u Drugomu svjetskom ratu. Nakon tri i pol godine trajnih pobjedničkih kampanja, sile Osovine bile su prisiljene na povlačenje. Britanske i američke su snage nakon višemjesečnih borbi ovladale sjevernom Afrikom i do 12. svibnja 1943. uništile njemačko-talijansku armiju od 340.000 vojnika. Crvena armija je zimi 1942/43. u staljingradskoj bitci opkolila i uništila njemačke snage od oko 300.000 vojnika, a nakon toga u Kurskskoj bitci ljeti 1943. razbila daljnjih oko 30 njemačkih divizija, a zatim na cijeloj fronti od Finskoga do Crnog mora nastavila s ofenzivom prema tzv. europskoj tvrđavi (Njemačkoj). I Japan je bio prisiljen na povlačenja s najisturenijih točaka svoga osvojenog imperija iduæi prema sigurnom porazu. Unatoč tim porazima i najavama skore invazije američke vojske na Europu, rat æe, nažalost, trajati još skoro dvije godine. Nakon poraza u Africi, Italija je 8. rujna 1943. kapitulirala, ali ratno ludilo Njemačke nije popuštalo.
Za razliku od svjet
Zakaj bi hodil tako daleč?
Dovolje je krajev v Sloveniji, kjer so Slovenci pobijali Slovence - od Urha do Teharij
Dovolje je krajev v Sloveniji, kjer so Slovenci pobijali Slovence - od Urha do Teharij
I
Izbrisan uporabnik #488
Ti pa si brihten ja. V vojni se ubija ja, eni napadajo, drugi pa se branijo in pri tem noben ne izbira sredstev v totalni vojni.
Verjetno ti je znano kdo nas je 06.04.1941 napadel.
In kdo je zmagal v vojni.
Zapleta pa se ti pri kolaborantih in rkc.
Tole si preberi, je zelo poučno.
http://www.mladina.si/97225/nadskof-genocida/
malo za uvod
In lepo izdelek s slikami.
http://www.ciceron.si/site/images/stories/ciceron/pdf/Nadskof_genocija_foto.pdf
Če pa te bo še naprej napenjalo pa lahko tu prilepim kakšne slike.
Drugega ne znaš kot od pozniča lepiš tukaj gor? Saj vem, nekatere še sedaj boli, ker so bili v nemških škornjah!
I
Izbrisan uporabnik #488
Koga boli za nemske skornje? ne poznam nikogar s tem problemom. Si to ti,ki se vedno povelicujes naciklerofasizem? zadnjic sem zasledil, da tvojega klicejo "nacinger" .
I
Izbrisan uporabnik #488
I
Izbrisan uporabnik #488
Citat:
Uporabnik Blackjack pravi:
Tu je tezava, tebi in podobnim hlapcem zahodne potrosniske propagande ki ji komunizem ni dovolil kraje slovanskih bogastev se vedno nekaj "zdi"...
Samo resnici je tezko pogledat v oci (skozi dimnik)....
Recimo češki gozdovi so en tak dober primer...ne samo, da se tega bogastava ni kradlo, socialistične tovarne so ga še 'obogatile' s svojimi emsijami...
Citat:
Uporabnik Abraham pravi:
Torej ne bi smela delovati NSi, SNS, SLS, SDS, PS, ... in vse, kar obsega ime Slovenska, Slovenije itd. Dovoljeni bi bili edino Državljanska lista in Socialni demokrati.
Ne vem, zakaj so potem prepovedali Komunistično partijo - le-ta ni delovala na verski, plemenski ali pokrajinski osnovi...
verjetno so kot religijo šteli komunizem...glede na to, kakšni fanatiki so bili člani KP, ni to nič nenavadnega...
